Vidovdan je jedan od najvećih srpskih praznika koji nije proistekao iz poštovanja prema Svetom mučeniku Vitu (Vidu) već zbog toga što se na dan pomena ovog svetitelja odigrao Kosovski boj - srpska tragedija, mit i zavet.

Sveti Vit koga danas praznuje SPC, po hagiografskim i ikonografskim izvorima i jednom zapisu iz 7. veka, bio je sin uglednog senatora sa Sicilije. Još u ranom detinjstvu je zbog snažne vere u Hrista stekao isceliteljsku moć, vođen anđelima koji su mu se javljali. NJegov otac Ilasije, na razne načine je pokušavao da odvrati sina od hrišćanstva i nije odustao ni kada mu je Vit čudesno povratio vid.,

Očevom naumu da ga ubije, Vit je Božjom voljom uspeo da pobegne u Lukaniju sa svojim vaspitačem Modestom i dadiljom Kriskentijom, koji su bili hrišćani.

Posle nekog vremena nečisti duh je obuzeo sina cara Dioklecijana i zapretio da neće napustiti dečaka dok u Rim ne dođe Vit Lukanijski. Vit biva pronađen i doveden u prestonicu gde je iscelio carevića, ali kako nije želeo da prinese žrtvu paganskim bogovima, njena i njegove pratioce podvrgnute mučenju. U najstrašnijim mukama javi im se anđeo i čudesno ih odnese u Lukaniju. Vit se pomoli Gospodu da primi duše troje sastranika i molba mu bi uslišena. Tri dana kasnije, uglednoj hrišćanki Florenciji Vit se javio, ona je pronašla njihova tela i sahranila ih u mestu Marijanus.

Svetog Vita Srbi su poštovali u srednjem veku, a jedan od najstarijih dokaza je njegovo pominjanje zajedno sa Modestom i Kreskentijom u "mesecoslovu" Miroslavljevog jevanđelja koje je napisano krajem 12. veka za kneza Miroslava, Nemanjinog brata.

Sveti Vit se pominje i u srpskim hagiografskim izvorima koji su nastali po stvaranju autokefalne Srpske crkve.

Služba Svvetom Vitu pojavljuje se u dva srpska mineja iz vremena kralja Milutina koji se čuvaju u ruskim rukopisanim zbirkama. Verovatno i takozvano Dečansko četverojevanđelje, u kome se takođe u mesecoslovu pominje Vit, potiče iz Milutinovog vremena, koje je ruski konzul Giljferding 1857. godine na proputovanju kroz staru Srbiju odneo iz Dečana u Sankt Peterburg.

U Zahumlju se nalazilo u sastavu srpske države do vladavine kralja Stefana Dečanskog, crkva Svetog Vita nalazila se u Drijevima, srednjevekovnom trgu na Neretvi.

U svetoarhanđelskoj povelji cara Dušana izdatoj 1347./1348. godine, pominje se crkva Svetog Vita kod sela Kupelnika, metoha carske zadužbine u Donjem Pilotu koje se prema nekim izvorima nalazilo zapadno od Dušanove prstonice - Prizrena.

O poštovanju Svetog Vita govore i srednjevekovne predstave na freskama, jedna od najstarijih predstava nalazi se u Pećkoj Patrijaršiji u crkvi Bogorodice Odigitrije, koja je nastala oko 1335. godine u delu gde se nalazi kivot ktitora, arhiepiskopa Danila Drugog, naslikan sa najpošotovanijim svetim vračima (lekarima) svetim Kozmom, Damjanom, Pantelejmonom i Jermolajem.

Veruje se da je Sveti Vit bio naslikan u Veluću, nekoliko godina pre Kosovskog boja, zatim u crkvi Sv Đorđa u Starom Nagoričanu. Kult Sv Vita počinje da slabi početkom 15. veka, jer se u srpskim tipicima i minejima za 15, odnosno 28. jun, na dan Svetog Vita pojavljuje PAMJAT - u spomen pogibije Svetog kneza Lazara u Kosovskom boju, koja je doprinela da se ima Sv Mučenika Vita u srpskom narodu ne zaboravi.

(Alo)

BONUS VIDEO:

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".