Ona je za časopis "Sabor", daleke 1999. godine opisala interesantan doživljaj iz jednog minhenskog lokala. Mada bi se pre očekivalo od muškaraca iz publike da traže od pevačice da se popne na sto, ovoga puta su to učinili zgodne dame. NJenu ispovest prenosimo u celosti:

Oduvek sam vodila računa o garderobi, šminki, frizuri i svemu ostalom što je izuzetno važno za svaku ženu, posebno pevačicu. Bila sam svesna da me ljudi pamte ne samo po tome kako izgledam. Još kao početnica, bila sam tip-top doterana i sve je na meni moralo da bude u skladu - obuća, haljina, lak za nokte, karmin... Često su mi koleginice, mnogo iskusnije, zaposlenije i tada poznatije od mene zavidele na sposobnosti da sve na sebi uskladim. Obožavateljke su mi se iskreno divile i malo, pa bi mi neka rekla da ličim na prelepu porcelansku lutku.

Foto: Arhiva TV Novosti

 

 

Ima mnogo godina kako sam prvi put zapevala u minhenskom lokalu "Vardar". Bilo je zaista divno, pa sam uvek rado prihvatala pozive da tamo ponovo gostujem. Jedno od tih brojnih gostovanja nikada neću zaboraviti. Sve je krenulo uobičajeno. A onda među goste ušetaše neke strašno zgodne ženske. Izgledale su savršeno, sve su bile besprekorno doterane. Muškarci su ih gledali bez daha. Ubrzo sam saznala ko su. Te devojke su bile barske dame i u "Vardar" su svratile da proslave rođendan jedne od njih. I dok su svi gledali njih, one su gledale mene! Sećam se, imala sam prelepu raskošnu tigrastu haljinu na preklop, odgovarajuće cipele i ostale detalje. Kosa mi je bila duga i svi su mi govorili da izgledam sjajno.

Kako je vreme prolazilo, tako je atmosfera bila sve vrelija. One su skakale, igrale, ludo se zabavljale i nikom nije moglo da promakne da su pune love. Pevala sam i krajičkom oka posmatrala šta se dešava. Odjednom, jedna od njih iz džepa kratke suknjice izvadi novčanicu od hiljadu maraka i poče njome da maše. Gledala je u mene. 

- Hajde, penji se na sto! Ovo je za tebe! - povika.

Foto: N. Skenderija

 

 

Ja da se popnem na sto? Ni u ludilu! Ne znam šta da mi neko ponudi, ne bih se usudila da to učinim. Nasmejala sam se i odmahnula glavom. Muzičari su me zabezeknuto gledali. Kad je videla da sa mnom neće moći tako lako, dotična dama iz džepa izvuče još jednu takvu novčanicu. Ni to me nije dirnulo. Ona je mahala sa dve hiljade maraka, a muzičari su načisto poludeli. Samo što im oči ne iskoče. I dalje sam bila ravnodušna. Onim dvema novčanicama se pridruži i treća. Ja i dalje hladna. Polete uvis još jedna hiljadarka. Harmonikaš, shvativši da nemam nameru da ispunim želju dobro raspoložene gošće, poče da me moli da se popnem za sto. Ma kakvi! Čovek samo što nije poludeo! Kad je video da ništa ne pomaže, kleknu ispred mene i sklopi ruke: - Hajde, Branka, molim te kao Boga! Nije to ništa, evo, ja ću s tobom... Zar pet hiljada maraka da tako olako baciš?

Pokušavala sam da mu objasnim da pentranje po stolovima nije moj stil. Tih pet hiljada maraka bih morala da podelim sa ostalim muzičarima, pa zar zbog hiljadu maraka lice da okaljam? Mislim da su me satima svi molili da to učinim. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih mogla da pristanem u stilu - šta me košta. Nije bilo šanse.

Sve u svemu, veče je prošlo fantastično, i bez mog pentranja po stolu. Prosto ne mogu sebe da zamislim tako, na stolu. I bez onih pet hiljadarki, fantastično smo zaradili. Kolege su me godinama zadirkivale zbog te noći, ona se vrlo dugo prepričavala po estradnim krugovima. Mnogi su mi govorili da sam luda i "poveravali mi" da bi oni to učinili i za neuporedivo manje para. Beše to na početku moje karijere. A eto, ni do danas nisam odstupila od tog principa i nikada se nisam popela na sto...

* Nportal.rs zbog vas daje novi život tekstovima iz bogate novinske arhive "Novosti", a ovaj članak je izašao u "Saboru", 16. avgusta 1999. godine. *

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".