Radoš Bajić je ostvario vrlo uspešnu karijeru sa preko sto velikih filmskih i televizijskih uloga, dobitnik mnogih priznanja, ali ono što je najbitnije, veran muž gotovo pola veka i najponosniji tata ćerke i sina, ali i deda četvoro unučadi.

Iako mu život deluje idilično, mnogi ne znaju da Radoš iz detinjstva nosi tugu koju nikad nije preboleo. Kada je imao 13 godina, njegova sestra je preminula i tu ranu zauvek nosi na srcu.

 

 

 

- Pamćenje seže daleko, titra iznad seoskih zabrana i livada, ali uvek zastane u danu kad je moja sestrica Radmila, koja je imala samo 13 godina, napustila ovaj svet, bez greha i krivice. Odnela ju je, kao anđela svetlog lica i očiju, podmukla bolest kojoj tada nije bilo, a ni danas nema leka - sa suzama u očima govori Radoš i priseća se teških uslova u kojima je odrastao:

- Majka je za potrebe moje prve fotografije od nekoga iz sela pozajmila dva broja veće cipele jer svoje nisam imao. Jedva sam hodao u njima, sva sreća što nisam morao da idem daleko. Možda su te tuđe cipele bile prva uloga koju sam morao da odigram, sugestivno i samouvereno, kao da su moje i kao da su mi taman.

Bajić još pamti majčino lice, suze i naricanje i očeve vapaje i dodaje da je trenutak kad je sa Radmilom prvi put fotografisan zauvek odredio njegov život.

Foto: V. Danilov

 

 

- Moje detinjstvo bilo je ispunjeno skladom, redom i toplinom, nije se razlikovalo od detinjstva seoske dece u selu koje se još opravljalo od nedavno završenog rata. Naspram nemaštine, oskudice i siromaštva, bila je ljubav i brižnost mojih roditelja, koji su posle gubitka ćerke Radmile piljili u mene i gledali me kao malo vode na dlanu. Vaspitavan sam kao svi srpski seljaci decenijama i vekovima pre mene, u duhu skromnosti i istinskih hrišćanskih vrednosti, da nikoga ne mrzim i nikome ne činim zlo. Da pomognem svakome ako mogu, da poštujem krsnu slavu i sveca zaštitnika Svetog Mratu, da volim zemlju koja me hrani i vodu koja nam daje život – moju Moravu. Ali pre i nakon svega - da čuvam i negujem porodicu. Kako tada, tako i sada, i zauvek.

- Moja osnovna škola u Medveđi, kao i stotine drugih u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji, nosila je ime "Maršal Tito". Tih šezdesetih godina prošlog veka imala je preko sedam stotina đaka. Danas, u žalnim vremenima propasti i rastakanja srpskog sela jedva da ima dve stotine. Bio sam dobar đak koji je svako polugodište i svaki razred završavao sa odličnim uspehom.

- Od opanaka sam oduvek bežao, podsećali su me na sirotinju, obeležavali jeftinoćom i bedom vreme kada su i u selu cipele bile normalna pojava. I kada je bilo hladno izbegavao sam da ih nosim iako nikakvu drugu obuću nisam imao osim "jadranki".

Foto: V. Danilov

 

 

- Sudbinska odluka mojih roditelja da me posle gubitka ćerke puste da odem iz roditeljske kuće odrediće moju budućnost i moj životni put. Krajem avgusta 1968. godine na stanici u Trsteniku, u autobus na redovnoj linije Titovo Užice – Skoplje, ušli su jedna otresita i naočita seljanka sa maramom i putnom torbom iz koje su virile tegle sa mladim kajmakom i slatkom od dunja i jedan plavokosi bledunjavi momčić, koji je na leđima nosio harmoniku. Slika za pamćenje, moja majka Vera i ja, sa prtljagom roditeljske brige, nadama i strahovima i dečjom željom da se dosegne svet, mnogo dalji i mnogo veći od seoskog atara.

(Hello)

BONUS VIDEO: