- Dobio sam tako topao aplauz. Znate, čovek se u tom trenutku jako lepo oseća i negde mu prostruji iz podsvesti, dođe mu, da je možda ipak vredelo - izjavio je Diklić na druženju s medijima.

FOTO:ATA images

 

Dramski umetnik se u prijatnom razgovoru s novinarima prisetio glumačkih početaka, kao i legendarnih rola. Tom prilikom otkrio je da je, kada bi snimao film, menjao svoj scenario.

- Nažalost, poklonio sam scenario "Maratonaca" i "Nacionalne klase". U svakom scenariju po kom sam snimao film ima mnogo moje olovke, gumice. Tamo piše šta sam ja kao klinac u zagradama namaštao, šta sam promenio u redosledu reči, šta sam štrihovao. Goran Marković mi je, kad smo snimali "Majstore, majstore", rekao: "Ti si jedini koji izbacuje, svi drugi dopisuju."

FOTO:ATA images

 

 

Bilo je tu neke intuicije, ali uvek sam se trudio da u poslu budem saradnik, a ne marioneta. Mnogi ne znaju da u tim filmovima ima rečenica koje su baš moje. Recimo: "A sad malo ona", to je moje. Onda ona u "Nacionalnoj klasi": "Kol'ko može da razvije". Kad Bora Todorović kaže u "Maratoncima": "Evo vam za sladoled, jer ponovo radi bioskop", ja mu kažem: "Foršpiluj!" I to je moje - otkrio je Diklić.

Foto: Jutjub printskrin/artifikal

 

Prisutni su se podsetili legendarnog ostvarenja "Maratonci trče počasni krug", u kom je glumac oživeo lik Mirka. Dramski umetnik je otkrio da je ponosan na ovu rolu jer je ostvario ono što je zamislio.

- Imali smo svest da pravimo nešto dobro, ali ne i da će toliko trajati. To je možda prva uloga u kojoj sam uspeo da ostvarim ono što sam želeo. Nemojte mi zameriti, ali uradio sam to kako treba, isterao sam sve što sam hteo. Usudio sam se čak i da predložim nekim kolegama nešto - sa osmehom je ispričao glumac.

Evocirajući uspomene iz bogate karijere, Diklić se dotakao i drugih strasti u životu - bubnjeva i brojanica koje je izrađivao u humanitarne svrhe.

- Irfanu Mensuru sam poklonio tri-četiri brojanice. A on je to javno rekao. Ne zameram mu, ali ja sam to čuvao samo za sebe. I onda, kad je postalo javno, sve to je izgubilo smisao. A i presušio mi je izvor ćilibara iz Rusije, i to odavno, jer je postao jako skup. Te moje molitvene brojanice prodavale su se na Terazijama, u Patrijaršijskoj prodavnici, a svu zaradu sam davao u humanitarne svrhe - otkrio je glumac, a prisutni su se zapitali gde su danas bubnjevi na kojima je dugo svirao:

- Eno ih u koferima na terasi, doduše zastakljenoj. Čežnjivo ih gledam. Ne mislim da su odradili svoje, ali ta strast, koja u teološkom smislu znači porobljenost, ta lepa porobljenost se završila. Sve što sam kao klinac želeo a nisam mogao da ostvarim, to sam kao zreo čovek počeo da "iživljavam", pa tako i bubnjeve.

Na samom kraju druženja, nakon pričanja brojnih anegdota, Bogdan Diklić je na sebi svojstven način prisutnima poželeo da ga više niko ništa ne pita.

(Kurir.rs)

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".