Požari predstavljaju za manastirska zdanja na Svetoj Gori stalnu opasnost. Tokom leta prete šumski požari, a tokom zime stara ložišta i dimnjaci. Građenje uz obilatu upotrebu drveta učinilo je manastire osetljivim na vatru. U slučaju kada se plamen otme kontroli lako se razvijaju prave stihije. Skoro svi svetogorski manastiri u svojim letopisima beleže velike požare. Čak se javljaju i u današnje vreme kao npr. skorašnji požar u zvonari Protatske crkve u Kareji. Jedino u Velikoj Lavri i Dohijaru nisu nikada zabeležni.

Požar u Hilandaru dogodio se tako što je prvobitno nekontrolisana vatra iz dimnjaka u konaku Igumenarija na zapadnoj strani kompleksa, proširila na drvenu konstrukciju i ostale delove kompleksa koji nisu bili izgrađeni od postojanih materijala.

Foto: Arhiva Novosti

Razlog brzog širenja vatrene stihije leži u samom položaju kompleksa. Obzirom da je njegov najveći deo sagrađen na stenovitom tlu, a jugozapadni deo na na zemljanom, ova strana je bila sklona sleganju što je stvaralo fragmentarne pukotine u zidovima od kojih su neki još uvek vidljivi, dok su neki ispod više slojeva maltera. Dimnjak iz koga se vatra proširila na drvenu krovnu konstrukciju upravo je iz ovog razloga i napukao.

U prvom trenutku kada je vatra krenula da se širi, monasi su uspeli da ga lokalizuju i čak ugase požar na donjem nivou Igumenarije. Međutim, na nedostupnim mestima tinjanje se nastavilo i zahvatilo drvenu gredu koja je vodila do krova druge strane zgrade, zapališvi tom prilikom drvenu krovnu konstrukciju prekrivenu kamenim pokrivačem.

Manastirski kompleks rađen je prema srednjevekovnom načinu gradnje, sa gusto i u nizu izgrađenim objektima koji su imali bogoslužbenu, ekonomsku ali i u pogledu zaštite sakralnih objekata u dvorištu odbrambenu funkciju. To je pogodovalo okolnosti što se požar za vrlo kratko vreme preneo sa krovne konstrukcije čitave severne polovine manastira, sve do paraklisa Svetog Arhangela Mihaila i pirga Svetog Save, gde se krov završavao.

Foto: Arhiva Novosti

U prvim satima monasi su svojskim naporima pokušavali da savladaju vatrenu stihiju i da u isto vreme evakuišu najugroženije sakralne predmete i dragocenosti.

U crkvi je odslužen i kratak moleban pred čudotvornom ikonom Bogorodice Trojeručice. Vatrogasci koji su iste noći alarmirani uspeli su da savladaju nepristupačan svetogorski teren i stignu tek ujutru. Konaci su goreli satima, jer se požar spuštao na niže spratove postepeno, nakon što je drvena konstrukcija izgorela i popuštala pod težinom obrušenih kamenih ploča krovnog pokrivača.

Na raspirivanje požara na severnoj polovini manastirskog kompleksa dodatno je uticao i vetar, ali u isto vreme i sprečio da se on prenese južno od Igumenarije na trpezu kralja Milutina. Pukom srećom ili uticajem svevišnje sile na taj način sačuvane su najvrednije dragocenosti, u prvom redu bogata rukopisna biblioteka i riznica ikona od neprocenljive vrednosti. Najvredniji predmeti srpskog duhovnog i kulturnog nasleđa ipak su ostali sačuvani od potpunog uništenja.

Vest o izbijanju požara u Hilandaru brzo je odjeknula među svetogorskim monasima. Među prvima manastirskoj bratiji pritekli su monasi susednih manastira. Već sledećeg dana je pristigla i pomoć same Sveštene opštine Svete Gore iz Kareje, grčke države, vojske ali i srpskih vernika i njihovih grčkih prijatelja iz Soluna i okoline.

Do trenutka kada je požar ugašen, u plamenu koji je izbio u noći između 3. i 4. marta 2004. godine nestalo je više od polovine zgrada srpske carske lavre.

Epilog izbijanja velikog požara, iako savladanog predstavlja veliki gubitak. Izraženo u procentualnom i materijalnom smislu šteta je iznosila:

a) Površina pod objektima manastira je 4602 m2.
Izgoreli su objekti na površini od 1968.5 m2 ili 42.78%.

b) Ukupno korisne površine u objektima manastir je imao 10500 m2.
Izgorelo je 5761 m2 ili 54.87%.

Vatrom je ukupno bilo zahvaćeno 8 građevinskih celina dok su trpezarija Sv. Kralja Milutina iz 14. veka i paraklis Svetih Arhanđela pretrpeli izvesna oštećenja usled blizine vatre i gašenja požara.

 

 

Najstarija stvar koja je izgorela i najveći gubitak bio je jedan antimins (liturgijsko platno na kojem su predstavljena stradanja Hristova i polaganje u grob, koje se polaže na časnu trapezu, u oltaru Crkve) iz 14. veka. zatim dvadesetak ikona iz, uglavnom 17. i 18. veka, a u konacima su izgorele dve slike Paje Jovanovića: "Krunisanje cara Dušana" iz 1821. (monumentalna kompozicija čija se vrednost procenjuje na više od 100.000 evra) i "Portret kralja Aleksandra".

Sreća u nesreći je i to što su se mnogi vredni slikarski eksponati, koji bi inače bili smešteni u izgorelom delu kompleksa, u trenutku požara nalazili u jugoistočnom, sačuvanom delu Hilandara. Namera je tada bila da se trajno izlože, ali su zbog renoviranja konaka i biblioteke odatle izmešteni.

BONUS: NAJAKTUELNIJI VIDEO SNIMCI

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".