Smatra se za jednog od najboljih fudbalera sa Afričkog kontinenta, a to je ovekovečio nagradama ''FIFA-in fudbaler godine'' i Zlatnom loptom. Postaje tako prvi i jedini Afrički fudbaler kome je to pošlo za nogom. Neponovljivi - DŽordž Vea.

Početak karijere

Svoju živopisnu karijeru je započeo u Liberiji, ali sa 24 godine ga prepoznaje Arsen Venger koji ga je 1988. doveo u Monako. Potpisao je za klub iz Francuske koji ga je platio samo 12 hiljada funti. Navodno je sam Venger otišao u Afriku kako bi doveo Veu. Tada prvi put osvaja nagradu najboljeg fudbalera sa Afričkog konitnenta.

 

 

U 9 utakmica postiže 4 gola i uspeva da 1992. sa Monakom dođe do finala Evropskog kupa pobednika kupova - trećeg po važnosti evropskog takmičenja.

Park prinčeva

Nakon uspešne godine sa Monakom u Evropi, potpisuje za Pari Sen Žermen sa kojim osvaja dva kupa i francusku ligu. U sezoni 1994-95 osvaja naslov najboljeg golgetera najboljeg takmičenja evropskog kontinenta, postigavši 7 golova u Ligi šampiona.

 

 

Takođe, sezonu ranije stiže do polufinala Evropskog kupa pobednika kupova i sezone pre te - polufinala Kupa UEFA. Na 25 utakmica je postigao čak 16 golova.

Rosoneri

Uz neponovljive fudbalske legende poput Roberta Bađa i Deja Savićevića, zaigrao je za Milan pod Fabijom Kapelom 1995. godine. Prve sezone je odmah osvojio titulu Serije A, a taj uspeh je ponovio 4 godine kasnije.

Osetan pad u evropskim takmičenja u Milanu se dogodio u ovom periodu nakon dominacije Evropom ranih 90ih, međutim, Vea sa Rosonerima stiže do četvrtfinala Kupa UEFA u svojoj prvoj sezoni.

 

 

Po dolasku u Milan je nastavio sa sjajnim partijama i uspeo je da osvoji Zlatnu loptu ispred Del Pijera, Klajverta, Zole, Maldinija, Batistute i mnogih drugih legendi ove igre.

Ostrvska epizoda

Na pozajmicu je otišao u Čelzi 2000. godine gde je briljirao uprkos poznim godinama. Te godine nije ozvaničen njegov transfer u Čelzi, ali je na kraju sezone 1999/00 potpisao za novog-starog učesnika Premijer Lige - Mančester Siti. Za građane je odigrao 11 utakmica u svim takmičenjima i postigao 4 gola, pre nego što je iste 2000. godine napustio klub nakon svađe sa menadžerom kluba. Navodno mu je smetalo što nije započinjao utakmice, već je uglavnom počinjao sa klupe.

 

 

Karijeru je nastavio u Olimpiku iz Marselja, a nakon toga u Al-DŽaziri pre nego što je ozvaničio svoju penziju u 37. godini.

Mnogi ga karakterišu kao preteču modernih napadača koji su bili odlični i van šesnaesterca. On, Romario i Ronaldo su promenili igru, objašnjavao je Tijeri Anri, jedan od najboljih napadača svog vremena.

 

 

Napad na predsedništvo

Nakon drugog građanskog rata u Liberiji, on je objavio da planira kandidaturu. Bio je veoma popularan, ali zbog manjka formalnog obrazovanja nije prednjačio u toj trci. Osvojio je skoro trećinu glasova u prvom krugu te 2005. godine i oko 40 procenata u drugom krugu. Nije uspeo da dođe do pozicije, ali je nastavio sa svojom političkom karijerom.

Godine 2017. se ponovo kandidovao, ali ovaj put je uspeo da uđe u drugi krug sa oko 38 procenata glasova. U narednom glasanju je svog direktnog protivnika dotukao sa više od 60 odsto glasova.

Na inauguraciji su prisustvovali i Didjer Drogba i Samjuel Eto. Tako je obeležio prvu demokratsku tranziciju Liberije posle 74 godina. Svoj program je okarakterisao beskompromisnom borbom protiv korupcije, reformom ekonomije i borbom protiv nepismenosti.

VIDEO NOVOSTI: NA TERENU U PETOJ DECENIJI: Ovo su najstariji učesnici na SP

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".