Na današnji dan pre tačno pola veka dogodila se stravična avionska nesreća na Andima, poznatija kao "Čudo u Andima", prilikom koje se srušio urugvajski čarter sa pet članova posade i 40 putnika među kojima su bili i članovi ragbi tima "Old Kristijans" koji su putovali na utakmicu u Čile.

Katastrofalni vremenski uslovi i loša procena kopilota Dantea Ektora Lagurara doveli su do stravične nesreće. Avon je udario u planinu i srušio se. Prilikom samog udara 12 putnika je izgubilo život, a petoro je preminulo je u narednim satima od posledica povreda.

Ono što je usledilo kasnije bilo je strašnije od same nesreće.

Lekar Roberto Kanesa, pedijatar i kardiolog i veliki ragbi fan, koji je kao 19-godišnjak preživeo pad urugvajskog vojnog aviona u Andima pre deset godina je odlučio da ispriča šta se sve dogodilo te nesrećne 1972. godine.

Tokom puta avion je upao u jak vetar i krenuo polako da pada. Kanesta je probao da se održi držeći se čvrsto za stolicu, a nakon što se avion nasilno prizemljio on je uspeo da se spasi. Međutim, oko njega su se čuli krici povređenih a bilo je i puno vatre.

Odmah je prepoznao svog drugara Gustava Zerbina i obojica su se obradovali zato što su preživeli.

- Probali smo da nađemo još nekog ko je bio živ. Bilo je sve hladnije, pa smo posle otvorili kofere u potrazi za toplom odećom - .

Međutim, njegova drama se ovde nije završila jer se 17 dana nakon nesreće na njih obrušila lavina koja je usmrtila još ljudi.

Narednih nedelja, mladići su stalno umirali i bilo je sve manje šanse da će ostali preživeti. Nalazili su se na 3.600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, a spasilačke ekipe nisu verovale da neko može da preživi.

Ogromna glad učinila je svoje pa je očajni Roberto odlučio je da uradi ono što je mislio da nikad neće, da jede ljudsko meso.

Naš zajednički cilj bilo je preživljavanje.

- Nedostajala nam je hrana, a na planini nije bilo biljnog i životinjskog sveta. Shvatili smo da bi kroz nekoliko dana naša tela postala preslaba da se bore sa nedostatkom hrane. Znali smo šta je odgovor, ali je to bilo previše strašno da bismo razmišljali. Da li smo se pretvorili u divljake? Da li je to jedina razumna stvar koja nam je ostala? Tela naših prijatelja bila su napolju, u snegu i sačuvala su proteine koji su nam bili neophodni - otkrio je Kanesa.

Sekao je meso sa mrtvih putnika i davao ga preživelima. Bio je i prvi koji se usudio da pojede ljudsko meso.

- To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali a bilo nam je odvratno. Posmatrajući sa aspekta savremene civilizacije to je bila jeziva odluka. Osećali smo se poniženo a dostojanstvo mi je bilo srozano. Morao sam da uzmem komad mesa svog prijatelja i da ga pojedem da bih preživeo - pravdao se Roberto.

Preživeli putnici spaseni su nakon 72 dana, i to nakon desetodnevnog mučnog pešačenja, kada su uspeli da pronađu pomoć.

Kanesa kaže da se u trenucima kada je trebalo da jede svoje prijatelje lomio i pomišljao da bi bilo bolje da umre.

- Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao da li je bolje da umrem. Setio sam se majke i poželeo da se što pre vratim kući. Tada sam imao i devojku Lauru s kojom danas imam troje dece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak - ispričao je nesrećni čovek.

Jedino je duša važna

Po povratku u civilizaciju najteže im je palo suočavanje sa stvarima koje su morali da uradi kako bi preživeli.

- Kada sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim porodicama šta smo sve preživeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bismo ostali živi - napisao je Kanesa.

Opisao je i kako je posetio Gustava i Rakel Nikolič, čiji je sin bio teško povređen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće.

Kada je shvatio da će umreti napisao je pismo svojoj devojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva "jedino duša važna" i da svoje telo nudi onima koji imaju šanse da prežive.

(Daily mail)

BONUS VIDEO:

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".