Valentina je pričala o stvaralaštvu i koju tajnu poruku nose njeni stihovi. Potrebno je preispitivanje i vera u sebe, ali isto tako i prepoznavanje sebe, poručuje pesnikinja za naš Nportal. Međutim, za sve to je potrebno hrabrosti da bi se prepoznalo i prihvatilo. 

U  Vašoj poeziji poeziji ima dosta toga molitvenog, težite da otkrijete istinu i spas? 


Smisao zemnog postojanja da je spoznamo svrhu, svaki korak na tom putu je, verujem, onaj koji nas tome približava. Spoznanje svrhe u sebi sadrži i istinu ali i spasenje do kojih se dolazi molitvom.  Moja nedavno objavljena knjiga „Nemiri, pomirice“, koju kao recenzenti potpisuju uvaženi univerzitetski profesori i književni kritičari, prof. dr Mališa Stanojević, prof. dr Golub Jašović i prof. dr Miomir Milinković, a čije predstavljanje je bilo upriličeno u svečanoj sali Udruženja književnika Srbije, upravo, o tome i govori.  Uopšte, sve moje pesničke knjige, a to se i po naslovima može videti (Bezvremeno, Kap na suš, Odgonetke nežnosti, Nebogledni pev), imaju putanju od sebe ka svetu i od sveta ka sopstvu.  Rekla bih da u svakom vremenu pa  i u ovom čiji smo svedoci, postoje težnja za istinom, molitvom, pokajanjem i potreba da činimo dobro. 

Foto: Privatna arhiva/Valentina Novaković

 

Koje su prednosti i mane života u književnom svetu?


Trudim se da vidim samo prednosti, a one su brojne.  Druženje sa kolegama od pera, interakcija, prisustvo predstavljanjima kniga, a svaka je knjiga radost bar meni, jer sam član biblioteke „Milutin Bojić“ od četvrte godine kada sam naučila da čitam štampanu ćirilicu i u toj biblioteci ( sve je promisao Božija) uređujem i vodim program „Književni razgovori“.  Mnogo je toga lepog i inspirišućeg, jer svako od nas je autentičan pa je time i njegov izraz, način posmatranja stvarnosti, takođe, takav. 


Poezija koju pišete je zastupljena je u brojnim antologijama. Kako je prihvaćena van Srbije i zbog čega ste se opredelili za izučavanje ruske poezije? Lepota i gorčina prevođenja? 

Moji stihovi su do sada prevedeni na dvadeset jezika i zastupljeni su u relevantnoj književnoj periodici u mnogim zemljama, raduje me činjenica  da ih čitaju kolege književnici, ali i poštovaoci pisane reči u svetu. Neki od tih jezika su kineski, španski, portugalski, hindu, urdu, italijanski, vijetnamski, poljski, rumunski, turski, nepalski, korejski, uzbekistanski, kazahstanski, kirgiski, ruski, engleski i mnogi drugi. 
Takođe, moje pesme se nalaze i u brojnim svetskim antologijama koje su priredili vodeći svetski pesnici poput Lea Butnara moldavsko-rumunskog književnika, novinara i prevodioca koji je 2019.  godine nominovan i za Nobelovu nagradu, potom u antologijama koje su priredili Rahim Karimov, dr Marlene Pasini, Alisija Kuberska, dr Agron Šele, Karlos Jarkin i mnogi drugi što mi čini izuzetnu čast jer svedoči o kvalitetu mog stvaralaštva. Prevođenje dela dragih kolega pesnika ili proznih pisaca je poseban izvor radosti, privilegija je prilika da budete deo nečijeg stvaralačkog sveta. Nikada to nije mirno more jer se svaki put nešto nauči, nad nečim se zamislite, preispitate svoje stavove, nađete nove izvore inspiracije. Kada se umorim od stvaranja autorskih knjiga, prepuštam se čarima prevođenja. 
Raduje me činjenica da su knjige koje sam do sada prevela a ima ih zaista puno, nabrojaću samo neke od njih: „Prostranstvo u snegu“, Lep Butnaru, Na kraju neba „Stanislav Li“, „Tragom duše“,  Hosijat Rustamova, „Želim da vidim tvoje oči“, i „Slučaj u tuđini“  Kučkar  Narkabil, „Prasak svetlosti“, Krišna Prasai, i mnoge druge, čitaoci i kritičari toplo prigrlili. Dovršavam prevode dva autora i nadam se da će se uskoro naći pred čitaocima, u pitanju su Mai Van Fan najznačajniji savremeni vijetnamski pesnik, kao i Eduar Harenc, najprevođeniji jermenskih pesnik srednje generacije. 

 Sa kojim značajnim piscima ste sarađivali i na koji način "dajete vetar u leđa" mladim autorima? 


U prethodnom odgovoru sam delimično odgovorila i na ovo Vaše pitanje, ali bih, pored pomenutih, napomenula da sam do sada prevela  više od  trista pojedinačnih pesama i priča autora sa ruskog i engleskog govornog područja i ti radovi su objavljeni u relevatnim književnim časopisima u našoj zemlji. Nabrojala bih samo neke od njih: DŽang DŽi, Žahongir Mirzo, Ivan Volosjuk, Stanislav Li, Rahim Karimov, Muradin Olmezov, Mai Van Fan, Leo Butnaru, Anatolij Kim, Ali DŽafaroglu Alijev, Helena Božena Mazuk – Novak, Sagin Berkinalijeva, Sendoo Handaa, Stefania Miola, Depti Gupta, Ian Marius – Tatomir, Inver Šeudžen, Natali Biso, Ivano Munjaini i mnogi drugi. Uradila sam i zaista veliki broj intervju sa mnogim stvaraocima iz naše zemlje i sveta, u planu je da  budu ukoričeni. 
Kada biram dela koja ću prevoditi ne vodim se time da to moraju da budu etablirani autori, ima i onih koji tek počinju književni put, ali i onih čije sam radove prevodila iz rukopisa i tako ih predstavila srpskim čitaocima i na neki način skrenula pažnju na ono što rade. Kada su u pitanju autori iz naše sredine, uvek se trudim da pomognem savetima, preporukama, povezivanjem sa izdavačkim kućama ili urednicima književnih časopisa.  Tribina koju uređujem i vodim već sedam godina, „Književni razgovori“, u biblioteci „Milutin Bojić“, ogranak Hadžipopovac, takođe je ugostila zaista veliki broj autora: od onih  sa čijim smo delima svi upoznati poput Dragana Jovanovića Danilova, Gojka Božovića, Dragana Lakićevića, Milana Orlića, Bratislava R Milanovića, Vidaka M. Maslovarića do onih koji su po prvi put imali prilike da se predstave publici, upravo, na ovoj tribini i tako svoj rad predstave široj javnosti. 
 

Šta za Vas predstavljaju "vetrovi čađavih duša"? 

Raduje me da ste jedan od stihova iz prvonagrađene knjige „Nebogledni pev“ koja je na Petim drinskim književnim susretima osvojila prvu nagradu u rukopisu, odabrali da ga formulišete u obliku  pitanja.  Međutim,  pesnik ne treba da obrazlaže svoje stihove, niti da ih pojašnjava, njih i dopisuju i na sebi svojstven način „tumače“  čitaoci, a koliko čitalaca toliko i doživljaja. Pesnik, na prvom mestu, ima potrebu da se pojavi stihovanjem kroz koje u, naoko, pravilno raspoređenim redovima, ključaju magme viđenog, doživljenog, priželjkivanof, aktuelnog. Na njemu je da tu uskovitlanost, na neki način, razbremeni, a čitaocu je data sloboda tumačenja u skladu sa unutarnjim svetom, poimanjem sopstvenog bitisanja. 

Foto: Privatna arhiva/Valentina Novaković

 

 "Za one što se na bilo oslanjaju, ovo je pogrešna tipka vremena, displeji za analfabete." Da li je emocija toliko varljiva,  kako možemo da se oslobodimo "pancira skamenjenih sećanja"? Da li se ovo odnosi i na današnju generaciju koja je pod nekom vrstom loše formirane opne?

Živimo u vremenu modernih tehnologija koje nam umnogome olakšavaju svakodnevi život, poslovne aktivnosti, komunikaciju sa bližnjima koji žive daleko od nas.Naravno, sve ima i prednosti i mane  u zavisnosti  od toga na koji način nečemu pristupamo i u kojoj meri se time koristimo. Svedoci smo, nažalost, da sve veći broj mladih ljudi, ali ne samo mladih,  vreme provodi pred monitirom računara ili mobilnog telefona, čak i kada su jedni pored drugih komuniciraju porukama i emotikonima. Ta vrsta otuđenosti, samodovoljnosti u kojoj su naše potrebe zadovoljene gledanjem u ekrane, svakako da vodi do stvaranja neke vrste opne koje, verovatno, nismo ni svesni, a  iz koje posmatramo svet, zapravo ga ne doživljavajući na pravi način. Pesnici, umetnici  pišu o svemu što vide i osećaju, ukazuju na ono što nije kako treba, traže odgovore. Često je pisanje poezije stajanje na pragu, oklevanje, klecanje u strahu šta se sve može pronaći, ako se prekorači. Katkad je i koračaj u tmini pokušaja da se domognemo smisla, tankog sečiva svetlosti za koju se moramo uhvatiti u svetu koji, čini se, mračje veliča. No, Slava Gospodu, uvek možemo da budemo bolji, empatičniji, topliji u komunikaciji sa drugima,  da jedni drugima budemo radost (Sveti Serafim Sarovski, ruski svetitelj, svakome se obraćao sa „Radosti moja-Hristor vaskrse“) i uteha u ovim teškim vremenima (a koja to nisu!) punih izazova.

BONUS VIDEO: