Velika, a opet tako skromna na svoj način, Mirjana Karanović govorila je za naš Nportal o svojim prvim uspesima i ulogama koje su obeležile njen život kao i njenoj nagradi za životno delo "Pavle Vuisić."

Dotakli smo se  jaza generacije i problema sa kojima se susreću buduća poznata glumačka imena. NJena poruka je da se izbore za svoje mesto u vremenu koje postaje sve hladnije, u kome su merila za uspeh sasvim druge odredice i norme koje nas kvalifikuju za posao koji radimo. 

Poznati ste po brojnim ulogama. Koja se Mira krije iza uloga žena koje je igrala i kakve sličnosti delite sa njima? Šta ste naučili od ženskih uloga koje su imale? 

Ne znam, ne znam uopšte da li postoji samo jedna Mira iz koje su iznikle svi ti likovi, sve te uloge. Neki put mi se čini da je ta Mira nekako potpuno nezanimljiva, kao neka velika vreća emocija, iskustava, misli i svega ostalog iz čega ja onda biram materijal od kojih  gradim svoje uloge. Moj život, privatni često izgleda krajnje beznačajno i krajnje dosadano u odnosu na te žene koje sam igrala. Zato sam srećna što mogu da igram tako razne žene i da im dajem deliće sebe i da onda zapravo preko njih svašta toga doživim. I zbog tih uloga moj život je nekako bogatiji. Onda mi se čini da nisam živela samo svoj život, već mnogo života. Tako da, uvek se radujem kada dobijem neku ulogu i uvek čeznem za novom ulogom i novim svetom u koji ću da uđem i u kom ću neki put biti više živa nego što sam živa u privatnom životu. 

Foto: ATA images

 

Koliko su značajne nagrade u životu jednog glumca? 

Ja sam svoju karijeru započela nagradama. Nisam pre toga razmišljala da je to nešto što je meni jako bitno. Sa četrnaest godina sam dobila svoju prvu glumačku nagradu. Za mene je to bila ogromna injekcija sampouzdanja i ogromne podrške da bih ja mogla da budem to što tako potajno sanjam. Tako da, nagrade su za mene podrška uvek. Osećam da postoje neki ljudi da vide to što sam ja ušla u to i uložila sebe i onda mi je ta nagrda važna zbog toga. Generalno mislim da nagrade imaju kratkotrajni efekat, već posle par dana niko više ne govori o nagradi, već posle par dana morate da idete na probu, da radite novi komad ili da izađete na scenu, ostvarte ono što svi glumci imaju za  za cilj, da budete uverljivi. Nagrade su izazov za ovo čime se ja bavim.

Nagrada za životno delo "Pavle Vuisić" ima određenu vrednost. Kako je publika reagovala na ovu vest? Da li to menja nešto u Vašem životu? 

Publika u Nišu je zaista divno reagovala i ja sam bila presrećna i osećala sam se veličanstveno u tom trenutku. Htela sam da publika vidi koliko sam srećna. Nisam htela da budem dostojanstvena u tom činu dobijanja te nagrade. Radovala sam se i pokazala sam koliko sam srećna zbog toga. To nije nešto tako uobičajeno. Ja to primam i ja to sakrijem sve ono što se u meni dešava. 

Vaša karijera obeležena je ulogom mlade Petrije iz "Petrijnog venca". Šta biste poručili današnjim devojkama, ženama koje su poput Petrije? 

Jako je teško poručivati nešto. Mislim da svi ljudi, devojke, mladići zapravo treba da se otvore prema svom iskustvu prema ljudima, prema svojim snovima prema životu koji žive da uče od svojih grešaka, da uče od ljudi koje sreću, mnogo toga da načuite nešto od nekih usputnih susreta, vidite i da razmišljate. Mislim da je to bitno, biti svestan, prisutan, bežati od života od koga živiš. Nikada neće biti apslutna sreća. Uvek će biti srećnijih trenutaka, ali biće i teških, ali to je tako do kraja života i taj balans je to je nešto što nas zapravo drži, u nekom pravcu u nečemu što je dobro. Treba da pojednako vodimo računa da u sebi imamo i pozitivnog i negativnog. Da nikada ne dozvolimo da jedno prevlada. Mislim da kada smo previše samopozitivni, onda postanemo neosetljivi na tuđu tugu, na tuđu patnju. Kada smo previše u svojoj patnji onda ne možemo da primetimo tuđu, ne možemo da pomognemo nikome. Mislim da je život skup i jednog i drugog, teškog i lakog i ljubavi i mržnje i pobeda i poraza i grešaka, velikih uspeha, velikih dobrih stvari koje učinimo i mislim da se ne treba bojati onih prvih loših jer nas one zapravo uče kako da osvojimo one dobre. 

Kako je bilo odrastati kao ćerka vojnog lica? 

Moj otac nije bio klasično vojno lice. On je bio vojni službenik i nije imao tu neku ambiiju da npreduje  u karijeri, mislim da ide u već i veći čin. Mi smo se selili, on nije radio sa vojnicima u smislu kao oficir u kasarnama nego je radio u kancelarijama, bio je vojni službenik. Tako da, ja nisam osetila to njegovo zanimanje kao vojno zanimanje, nego više tako kao jednog čoveka koji je bio veoma pedantan, veoma posvećen, veoma odan, disciplinovan i pošten. Beskrajno pošten. NJemu je to bilo jako važno i meni je danas to jako važno. 

 Koji su izazovi današnjim mladim glumcima, a koji su bili kada ste  Vi studirali? Kako biste to analizirali kao koleginica, a kako kao profesor? 

Znate, kako sam odrastala, mislila sam da nikada neću doživeti jaz generacije, da ću biti neko ko razume apsolutno sve koji mlađe od mene i da između mene i svih generacija neću biti neko ko ne razume. Evo sada ja imam toliko godina i vidim da ja ne mogu to da pratim. Ne mogu da se pretvaram da razumem mlade. Oni žive neki svoj život i mislim d je to dobro. U životu mladih glumaca učestvujem na jedan svoj poseban način, to nije kako se ja družim sa mojom genaraciom to nikako ne može da bude. Tako da, ja vidim da njima nikako nije lako, ja lično ne bih volela da sada u ovom svetu počinjem karijeru, ali to je zato što ja imam svoja sećanja, svoj put koji sam prešla i ne bih to menjala za neki novi početak. Volim ovo gde sam sada, gde sam stigla. Ono šta želim i što radim, to je da prepoznam problem kada radim sa mladim glumcima koji su mi na sceni partneri i da im onda tiho pomognem i da ih posavetujem. Neki od njih mi se i obraćaju često, šta mislim i tako...Sada sam prvi put suočena da pričaju o tim nekim neprimerenim ucenama, kako ih spopadaju, pogotovo devojke na nekim snimanjima kastinzima. Sada se o tome govori, u moje vreme smo to krili i pravili se da je to u redu. Sada se trudim da  devojke dobro posvetujem da sa jedne strane nađu način da to izbegnu, pobede, a sa druge strane da ih drugi ljudi ne povrede, da se na neki način izbore za svoja prava. To je jako teško, naše društvo je na prekretnici, vremena su takva kakva su i ovo je još uvek muški svet i žene tu moraju da budu veoma oprezne da ne bi nastradale i moraju da nađu veoma dobre saveznike bilo u nekim udruženjima društvima između sebe. Meni je drago da ja radim sa ljudima koji se kao generacija drže između sebe i koji su odani jedni drugima i podržavaju jedni druge i ja to veoma cenim. I ja njih podržavam da paze jedni na druge i da ne budu  sebični.

Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić

 

Koju svoju ulogu biste izdvojili? 

Ne mogu apsolutno da izdvojim nijednu posebno specijalnu ulogu. To je nemoguće. Ne trudim se da tako razmišljam. Jednostavno, moji uloge su moji slojevi, moji unutrašnji organi, jel... Moj krvotok, moj nervni sistem, moje  to su delovi mene  ne bih mogla da živim, bez nekih organa, novih organa. Možda eto postoj neko slepo crevo u mojim ulogama bez koga bih mogla da živim. Možda bih i mogla i neki bubreg da poklonim, ali bez mnogo, mnogo toga ne bih htela i ne bih volela da živim. 

Da li postoji događaj koji ste u utkali u glumu  ili Vam je pomogao da izaberete baš taj životni poziv?

Morala bih da idem duboko u psihologiju u daleku prošlost. Ne znam, koji je to događaj, ne znam. Prestala sam da razmišljam o tome zašto sam imala želju da budem izložena pogledima i da budem pred nekom publikom još u osnovnoj školi, u tome sam se dobro osećala.  Kako sam rasla tako sam pratila situacije u kojima sam mogla da budem primećena, jer sam znala da sam tako dobra.

Kolega sa kojim ste rado sarađivali? Koja je najteža scena koju ste igrali, u kojim uslovima?

Moja karijera je veoma dugačka i ima baš mnogo, mnogo divnih partnera sa kojima sam zaista lepo sarađivala nekada u prošlosti sa kojima više ne sarađujem, ali sada sarađijem sa nekim drugim glumcima. Ja volim da se dajem i nemam nikada nikakve kalkulantske misli, uvek sam veoma otvorena i poštena u tome šta radim na sceni i volim partnere koji hoće to da uzvrate. Partneri koji nisu to razumeli i koji su to doživljavali kao nešto privatno, sa njima sam imala baš veliki probl, ali takvih je bilo jako malo. Imala sam sreću da radim sa dobrim partnerima. Ne mogu da se setim samo jedne, ali znam da postoje scene u nekim  predstavama koje se igrom slučaja poklapaju sa mojim privatnim životom i jako mi je teško da te stvari razdvojim. Inače, moja glumačka mantra, pravilo koje poštujem je da nikada ne izlazim na scenu uvek izlazi lik koga igram. Mnoge stvari koje radim, ne bih nikada privatno uradila. Moji likovi ma koliko delimično imaju bliskosti sa vremenom i sa  nekom mojom okolinom nisu ja, već ono što sam kreirala. Tako da, kreiram moje uloge od delova sebe same. 

BONUS VIDEO: