Ovo je njegova ispovest:

- Otac mi je umro. Znam, znam klasičan početak smešne priče... Sahranjen je u jednom malom selu u Saseksu. Bio sam veoma blizak sa njim, pa sam stalno išao na njegov grob.To činim i danas. (Ne brinite, sad postaje zanimljivo)

Zatim je nastavio.

- Uvek sam nosio cveće, kao i moja majka koja je isto često išla na groblje, kao i moji bala i deka koji su tada bili još uvek živi, e i oni su nosili cveće. Tatin grobi to ono treće mesto.

Onda priča počinje da se zahuktava.

- Sve je to lepo, ali bude mi žao lika koji je sahranjen do mog oca. NIKADA nije imao cveće. Umro je u 37. godini, na Božić i niko mu nikad nije ostavio cveće na grobu i sad je odjednom u komšiluku sa "cvećarom" koji je grob pored. Pa sam rešio da mu kupim cveće. Počeo sam da kupujem cveće za mrtvaka kog nikad ni video nisam!

Svako se bori sa bolom kako najbolje ume.

- Radio sam to neko vreme i nikada nisam spomenuo nikom. To je bila moja mala šala sa samim sobom... Pravio sam od sveta bolje mesto, jednim po jednim buketom. Znam da zvuči čudno, ali mislio sam o njemu kao prijatelju.

 

A onda...

- Pitao sam se da li postoji neka tajna veza između nas, nešto što me je tajanstveno privlačilo k njemu. Možda smo išli u istu školu, igrali za isti fudbalski klub, otkud znam... Krenuo sam da ga tražim po netu i posle 10 sekundi sam ga našao.

- Žena mu nije ostavljala cveće na groblju zato što je ubio. Na Bpžić. Pošto je ubio ženu, ubio je i njene roditelje. Posle toga je skočio pod jedini voz koji je saobraćao kroz tunel te božićne večeri.

Usledilo je otkrovenje.

- Zato mu niko nikad nije ostavio cveće. Niko osim mene, naravno. Ja sam mu ostavljao cveće na svake dve nedelje. Na svake dve nedelje i to u periodu od dve i po godine!

Usledilo je i kajanje.

- Osećao sam se užasno zbog njegove žene i njenih roditelja. E sad, nisam baš planirao da njima ostavljam cveće na dve nedelje u naredne 2 i po godine, ali osećao sam se kao da im dugujem neku vrstu izvinjenja.

Evo šta je zatim uradio.

- Našao sam njihova grobna mesta, kupio cveće i odvezao se tamo. I dok sam stajao pored grobova mrmljajući izvinjenja, pojavila se žena iza mene. Želela je da zna ko sam ja i zašto ostavljam cveće na grobu njene tetke i njenih bake i deke. Neprijatna situacija skroz...

Krenuo je sa pričom...

- Objasnio sam joj celu situaciju i rekla da je "ok, to je uvrnuto, ali veoma lepo". Zahvalio sam joj se i ovo je pa tek čudno, ali pozvao sam je na piće... Pristala je. Dve godine zatim je opet pristala kada sam je pitao da se uda za mene. I tako sam upoznao svoju suprugu. (Kraj)

LJudi su bili oduševljeni njegovom pričom, a mnogi su rekli i da zvuči kao neki scenario za film. Sa jedne strane, to je sasvim moguće jer je teško proveriti priče običnih ljudi na mrežama, ali sa druge strane pokazuje kako život može da bude neobičan i da nas jedna stvar zapravo navodi na drugu, a da toga nismo ni svesni.

Bilo kako bilo, sve je to nepodnošljiva lakoća postojanja...

(Kurir)