U pitanju je popularni beogradski predratni pevač operske i narodne muzike Milan Bata Timotić, jedan od najpopularnijih pevača Kraljevine Jugoslavije.

Ubacivanjem audio-vizuelnog sadržaja pesme Milana Bate Timotića u svoj film, dramski pisac Dušan Kovačević i režiser Slobodan Šijan su kroz ovo svoje kultno filmsko ostvarenje iz 1982. godine želeli po svemu sudeći da suptilno "odškrinu vrata" vrata nekog sveta koji je postojao i pre komunista, a o kome posleratne generacije nisu imale predstavu, obzirom da se taj period u SFRJ nije prikazivao afirmativno. Stoga su kreatori ovog filma, praveći uspešnu parodiju jednog društvenog sistema s kraja 1970-ih godina u kome se čeka da neprikosnoveni vođa pogrebnog preduzeća "Dugo konačište" Pantelija konačno umre, a uspeli su da prikažu i orignalnce svene najveće sahrane u istoriji srpskog naroda Kralja Aleksandara u crkvi Sv. Đorđa na Oplencu i snimke jednog crno-belog ton filma snimljenog pred sam početak drugog svetskog rata u Beogradu koji je nosio naslov "Priča jednog dana". U njemu se pojavljuje glavni lik ove priče.

Uz ovu dokumentaristiku se u ovom kultnom filmu pojavljuju i prikazi ondašnjih varoških Srba, preduzetnika sa sa cilindrima, gramofonima i automobilima, pravim predratnim građanskim slojem i kapitalistima za koje se u vreme nastanka "Maratonaca" nije baš obraćala pažnja. slike o predratnoj Jugoslaviji bile su blede i nisu se uklapale u sliku "novog socijalističkog društva".

Nemi slavuj

Junak naše priče, pevač Milan Bata Timotijević, rođen je u Mačvi, u mesto Banovo polje blizu Šapca 1908. godine. Dugo se mislilo da će mali Milan ostati nem jer, kao dete, preležao šarlah i dugo nije mogao da govori. Međutim, kada je progovorio - propevao je. Preselio se u Beograd gde je završio Pravni fakultet i zaposlio se kao opštinski službenik. Ali, njegova prava ljubav od malena bila je muzika!

Zato je Milan počeo da nastupa po amaterskim koncertima, vežbao je glas i uskoro postao stalni član Kraljevske opere. Negujući narodnu pesmu, često je pevao na radio Beogradu što je samo povećalo njegovu popularnost. Prve gramofonske ploče snimio je za izdavačku kuću Odeon 1927. godine.

U vremenu do Drugog svetskog rata živeo je i radio u Beogradu, a kao član Beogradske opere često je gostovao i u Bečkoj operi. U slobodno vreme voleo je da ode u rodni Šabac gde se družio sa starim prijateljima.

"Svi vi što maštate o sreći"

LJudi koji i danas prepoznaju ovog pevača pamte ga iz crno-belog ton filma "Priča jednog dana" snimljenog u produkciji Artistik filma iz 1940. godine u Beogradu. Ovaj kratki film režirao je beogradski Jevrej Maks Kalmić, koga su Nemci streljali odmah po okuipaciji Beograda u maju 1941. godine. U ovom devetominutnom ostvarenju prikazan je život kraljevske prestonice u jednom danu, Beograda jednog drugog sistema i jedne druge građanske klase. 

Ratne godine

Milan Timotić se oženio Milenom Vuković, ali nisu imali dece pa su se razveli pred rat. Drugi svetski rat dočekuje kao mobilisani rezervni oficir u Bijeljini, a tokom Aprilskog rata se berio i u okolini Valjeva i Užica. PO orgnaizovanju nastavka borbe protiv okupatora, Timotić se pridružuje lojalnim oficirima i stavlja se na r aspolaganje načlenigu Glavnog štaba i ministru vojnom Kraljevine Jugoslavije, generalu Dragoljubu Mihailoviću. Veći deo rata provodi po zadatku u okupiranom Beogradu kao Dražin ilegalac pod komandom potpukovnika Žarka Todorovića Valtera.

Odlazak "napolje"

Pred ulazak Crvene armije i partizana u prestonicu, Timotić uspeva da se izvuče i pređe u Austriju. Prve godine po završetku rata provodi u Salcburgu, gde je bio angažovan kao pevač u tamošnjoj operi i gde je snimio dva filma. Nakon toga, prelazi u Beč gde kao diplomirani pravnik i poznavalac jezika postaje pravni savetnik Međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija za izbeglice koja je vodila računa i o pripadnicima srpske emigracije koji su se predhodno povukli iz Jugoslavije pod naletom novih vlasti. Uspešna činovnička karijera  u Austriji dala mu je ulaznu kartu za rad u NJujorku gde je takođe radio za Ujedinjene nacije. Nakon toga konačno se nastanio u Čikagu, gradu poznatom kao stecište četničke emigracije.

Foto: Printskrin Jutjub/Milan Timotijević

 

 

1959. godine Milan Timotijević upoznaje 25 godina mlađu američku pijanistkinju DŽoan Kornel. Venčavaju se dve godine kasnije u Čikagu, a zajedno sa DŽoan priređivao je brojne koncerte širom SAD-a uporedo snimajući i za produkciju gramofonskih ploča "Balkan" mahom srpske izvorne i četničke pesme, ali i operske arije. Umro je 13.novebra 1988. godine od posledica srčane bolesti. Sahranjen je na groblju manastira Svetog Save u Libertvilu, država Ilinois.