Daleke 1991. godine, pak, Era je za rubriku "Baksuz strana" časopisa "Sabor" opisao i dve neugodne situacije koje je doživeo kao mlad muzičar na Ibarskoj magistrali. U prvoj, bio je na meti razbojnika, a u drugoj ne nagrabusio zbog svoje reputacije veštog ljubavnika.

Bio sam mlad i neiskusan kada sam kao harmonikaš počeo da radim u nekadašnjoj "Čergi", motelu koji tada još nije bio moj. Jedne prohladne jesenje večeri, društvo se bilo nešto ranije razišlo, a gazda već najavio fajront. Ostala su još samo dva mladića koji su se požalili da nemaju prevoz, te su me zamolili da ih prevezem do benzinske pumpe u Lipovičkoj šumi, svojim autom.

Tada sam vozio fiću, i ne razmšljajući mnogo o tome šta su mi ovi predložili, krenem, po svom običaju, da pomognem ljudima. Čim sam seo za volan, momci su se po već unapred dogovorenom planu rasporedili na sedišta - jedan na ono pored mene, a drugi na zadnje. Posle samo stotinak metara vožnje, onaj što je sedeo otpozadi, iznenada je izvadio ogroman šrafciger i stavio mi ga pod vrat. Rekao je zapovednički:

Foto: D. Mišić

 

- Sad ćeš da nas voziš kud ti mi kažemo, mamicu ti... Ne mrdaj, budi miran i vladaj se kako mi kažemo, da ne bi bilo svašta!

Sine mi šta može da se dogodi i krenem sa svojom taktikom. Napravim se lud, kao da nemam pojma o onome što smeraju i kao da uopšte nisam primetio šrafciger i odgovorim mu: - Ići ću, vala, kud god vi kažete, i meni je, boga mi, dosta i rada, i sviranja. A u glavi sam već bio skontao kako ću da se izvučem iz ove za mene katastrofalne situacije.

Bacio sam pogled na sat. Bilo je već oko tri po ponoći. Na putu magla i mrkla pomrčina. Nijedno vozilo da naleti, da mi bar ublaži napetost. Sve je izgledalo bezizlazno. Odlučim da kad stignemo blizu milicionerske patrlone kućice otvorim vrata i izletim. Bili smo još u Lipovičkoj šumi. Vozio sam polako smanjujući brzinu uz obrazloženje: - Magla je, ljudi, ništa ne vidim! Vidite li vi šta ispred?

Foto: Reprint Sabor

 

S obzirom na to da sam taj kraj odlično poznavao, te i mesto gde se nalazi kućica s milicionerima, krišom sam levom rukom uhvatio bravu, a desnom držao i dalje volan. I, pedeset metara do kućice, u samo jednom trenutku, otvorio sam vrata i bacio se na levu stranu puta, a auto pustio da se i dalje kreće. Srećom, zaustavio se u obližnjem kanalu s mojim noćnim razbojnicima. Osećajući bolove u telu, uleteo sam u milicionersku kućicu. Čuvari reda su bili baš zadremali. Kad su me ugledali izbezumljenog, prepali su se više i od mene. Dok sam im objasnio šta se zapravo dogodilo i otkud ja tu - razbojnici su se iskobeljali iz mog razlupanog fiće i pobegli u šumu, bez traga. Nikad ih više nisam sreo.

Pre, otprilike, dvadesetak godina, muzicirao sam u restoranu "Odmor" na Ibarskoj magistrali. Poznavali su me gosti po tome što sam želeo svakom ko uđe u kafanu da udovoljim, ili na neki drugi način, pogotovu kad su u pitanju one koje sam oduvek voleo i koje još istom merom volim, te "proklete" druge naše lepše polovine.

Moj kolega Dragiša Simić, zvani Runda, iz Valjevske Mionice, družio se i radio sa mnom. Istina, nije bogzna koliko lep frajer, kao što sam ja, naravno, ali su ga istom merom volele žene kao i mene. Sećam se kao da je juče bilo, te divne večeri, koju su nam ulepšale dve zgodne devojke. Bogzna kako su sve vreme bile raspoložene i vesele, oduševljavale se i divile se meni i Dragiši. A nas dvojica smo im zauzvrat pevali, padali na kolena i ispijali čaše u njihovo zdravlje.

Foto: V. Danilov/Arhiva TV Novosti

 

I, negde pred fajront, krenuli smo polako u ljubavnu ofanzivu. Najpre smo se zavodljivo gledali i pomalo držali za ruke, a onda smo im nas dvojica predložili i da se malo te noći družimo. Prihvatile su to bez ubeđivanja i pozvale nas kod njih u stan na kaficu. Stanovale su blizu Kališa, u ulici 7. jula, na petom spratu. Broja zgrade se ne sećam. Čim smo ušli, devojke su zaključale vrata, izvadile ključ iz brave, sakrile ga u duetu: - Sad ste naši! Skidajte se!

Presekao sam se i rekao:

- Pa dobro, majku mu, otkad se to zove kafica?!

- Ne brini, Ero - kaže ona što je pikirala na mene - biće i kafice. Nego, čula sam da ste vas dvojica pravi švaleri na magistrali, e, pa sad se, gospodo i pokažite!

Meni se kosa digla na glavi. I ambijent je bio za moja shvatanja nekako morbidan. Po zidovima su bile islikane ogromne orlušine sa zastrašujućim kljunovima i kandžama, a nameštaj stari, od pre hiljadu godina. Iz otomana su virili i ispadali federi. Prošetao sam stanom i snimio situaciju. Izašao sam na terasu i bacio pogled dole. U onom očaju došlo mi je da se bacim sa sprata, ali je dole zjapio zastrašujući ponor, a gore neumoljivo nebo. Jedino mi je ostalo da maštam da se odnekud stvori mini helikopter i poveze me u nepoznatom pravcu.

- E, Ero - pomislim - što te snašlo, snašlo te, pa sad dok ne svane ćuti i trpi!

Vratio sam se u sobu i krenuo da na fin način ubedim ili prevarim devojke da nam otključaju, ali nisam uspevao. I uzalud beše sva moja nada da ću se pre zore izvući odavde. Moj kolega Dragiša se bolje od mene snašao. Pao je u zagrljaj svoje devojke, dok sam ja ludeo kao ljuta guja. Dolazilo mi je i da od muke zaplačem. Negde pred zoru, naslonio sam se na jedan iščupani feder, okrenuo stražnjicu zidu, i zaspao. Trgnem se iz sna negde oko pet i skočim. Ponovo stanem da preklinjem ovu što je trebalo da bude moja da nam otvori vrata.

Foto: Jutjub printskrin

 

- Ne, dragi švaleri, najpre ćete da popijete kaficu, uostalom, zato ste i došli.

- Kakva kafa, samo mi još kafa fali! Nije mi ni do čega!

I najzad, negde oko šest nam otvaraju vrata.

Zgrabili smo obojica svoje blejzere koje smo bili okačili o raf iza vrata i izleteli, najzad, na slobodu. Osetili smo svu lepotu i čar slobodnog disanja. Krenuli smo autom prema centru... Kad, vidim ti, moj ti se kolega nešto ućutao i prebrojava neku siću. Sevne mi kroz glavu - naša zarada?! I ja i on smo ih stavili u džep blejzera. Sada su i moji i njegovi džepovi bili prazni.

- Opelješiše nas ove dve do gole kože - izustim napokon. - Ali, ni za kakve pare ne bih više kroz ona vrata pakla.

A one najmanje pola godine neće morati da rade. Uostalom, kad je ljubav u pitanju, pa makar i ovako baksuzna, pare su sitna stvar, jer ja ni dan danas kad prođem ulicom 7. jula ne desi se da se ne setim te burne noći iz mladosti rane.

* Nportal.rs zbog vas daje novi život tekstovima iz bogate novinske arhive "Novosti", a ovaj tekst je izašao u "Saboru" 1991. godine.*

BONUS GALERIJA: Kraljica narodne muzike Lepa Lukić - retrospektiva karijere

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".