Voditelj je prvo izneo svoje utiske tokom rijalitija ''Zadruga 5''. 

Završila se peta sezona "Zadruge". Koliko je bilo naporno odraditi jedan od najdramatičnijih krajeva u nekom rijalitiju?

- Stigao me je umor, a šok i emocije koji su obeležili ovu sezonu ne prestaju. U ovoj "Zadruzi" se desilo ono što nije nikada, čuo sam priče koje u životu nisam čuo i ne može čovek to lako da svari. Treba vremena da se dese nove priče, možda i blaže, ali da se zaborave ove u petoj sezoni. Katastrofa!

Kako se osećate nakon cele noći provedene sa zadrugarima? Zaspite li lako?

- Obično bih sve zaboravio kad dođem kući, ali odaću vam tajnu da sada nije bilo tako. Dođem kući, sredim se, a onda vrtim šta sam te noći sa njima preživeo. Legnem, a po glavi mi se mota ko je na koga nasrnuo, ova prevarila muža javno, ima seks na 20 metara od njega... Sve mi se pomeša. Ali zahvaljujući tim ljudima shvatio sam koliko je moj život čist i koliko pravedno živim.

Kad izađete odande, šta je lepota života?

- Uspeo sam da se izdignem iznad svega što sam preživeo u detinjstvu i mladosti, da ne patetišem. Danas niti patim, niti žalim sebe. Govorim sebi da idem dalje. Uživam da slušam priče svojih prijatelja o njihovoj deci, porodicama. To me ispunjava, jer su normalne priče, za razliku ovih u rijalitijima. Ja sve to trenutno nemam, pa uživam u tuđim iskustvima.

NJegova želja je bila da se ženi, ali...

Ima li šanse da i vi zasnujete porodicu?

- Često kažem da je kasno, ali... nikad nije kasno. Ko zna... Ja bih voleo, ali se nije desilo. Ipak, sredio sam neke stvari koje su bile prepreka, doveo sam svoj život do savršenstva, kako bi rekla Miljana Kulić. Možda je došlo na red. Dok sam pravio planove, bog se smejao - hteo sam da se ženim u srednjoj školi, mama mi nije dala.

Kako vam je mama nakon dugog lečenja slomljene noge?

- Nakon tog preloma pokrenulo se sve loše oko nje. Nakon silnih operacija unutrašnjih organa pala je u tešku depresiju. Izgubila je volju za životom. Ja sam je do sada uvek vraćao lepim rečima, ali sada baš ide teško. Ona ima 77 godina i samo razmišlja šta je proživela. Terapije ne pomažu, samo je uspavaju, ali ne daju volju za životom. Kaže: "Ne želim volju. Samo želim da umrem." Ali ima i dobre trenutke i nedavno mi je rekla da joj je žao što ne možemo da uživamo sada kada sam toliko lepog stvorio, a ona ne može da bude deo toga. Da ne razmišljamo o računima, hoćemo li kupovati na rate, da li će nam isključiti struju... Ne može ni da živi sa mnom u Beogradu. Vratila se u Sremsku Mitrovicu, među komšije koje voli. Brinem se o njoj, ali nije pored mene. Čujemo se deset puta na dan. 

Jeste li kupili stan?

- Kupio sam kuću u Zemunu, sve sam renovirao. Uživam u bašti, dvorištu, imam četiri psa... Sve sam sredio kako volim.

Velika životna bol Milana Miloševića je ta što njegov brat Zoran boluje od cerebalne paralize. 

Kako je vaš brat Zoran, od detinjstva oboleo od cerebralne paralize i koji je u domu u Staroj Moravici?

- E, to je jedino što me muči. Mama i ja nismo mogli da ga obilazimo tokom kovida, samo smo se raspitivali telefonom. Sada možemo da odemo, pa ću probati da je nekako prebacim autom pošto ne može da hoda. Govori mi da je odvedem da ga još jednom vidi dok je živa. Zoran je dobro. On je kao dete, tako nam se i raduje: "Došla mama, došao bata"... Svi ga hvale, a on i dalje pita za ljude iz komšiluka. Seća ih se, mada su davno pomrli. Ali on i ne zna šta je to smrt.

(Lena/LJiljana Jorgovanović)

BONUS GALERIJA: Boško Jakovljević - retrospektiva karijere

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".