- Kafana ti je srpski parlament. To je kuća i crkva. Kod nas se u kafanama dešavaju najvažnije stvari. Tu se ruše vlade, postavljaju nove, osnivaju stranke. Kafana je jedini univerzitet koji sam završio. To je moj univerzitet koji ne bih menjao za Oksford - govorio je veliki beogradski boem.

Odrastao je na Čuburi i Crvenom krstu.

 

 

- Rođeni Beograđani nisu morali da idu u školu, jer su odmah sve znali -  govorio je.

Maštao je da postane fudbaler i u tome bar delimično uspeo, dokopavši se mlađih kategorija Crvene zvezde.

- Muzika mi je bila sve i tako je ostalo - rekao je nesuđeni pravnik koji je, uprkos velikoj želji svoje majke, napustio gimnaziju i počeo da živi rokenrol.

Prelević je tih godina nastupao u nekoliko beogradskih bendova, a njegov talenat nije promakao Korneliju Kovaču. Nemirna narav, ali i ljubav prema alkoholu rezultirali su prekidom saradnje sa Kovačem.

 

 

Neslavan kraj u Korni grupi, značio je veličanstveni početak pozorišne karijere. NJegov talenat je odavno bio poznat Miri Trailović i Jovanu Ćirilovu. Ambiciozni projekat "Ateljea 212" koji je u svom repertoaru uvrstio brodvejski hit “Kosa”, nikako nije mogao proći bez Preleta. Pevao je naslovne songove, nastupajući zajedno sa Mirom Peić, Draganom Nikolićem, Mišom Janketićem… Preletu se tada smešila velika karijera pošto je jedan od najznačajnijih svetskih reditelja Bob Vilson, želeo po svaku cenu da ga odvede u SAD. Da svoju nameru neće sprovesti u delo, Amerikanac je shvatio posle jednog izvođenja “Kose”. Nakon brojnih hvalospeva, molbi i umiljavanja, Prele ga je brutalno izvređao i započeo tuču koja je značila i prekid saradnje sa "Ateljeom".

- Nikada nisam sreo čoveka koji voli da pije i ima meru. Volim alkohol, a svaka velika ljubav se pretvara u mazohizam.

 

 

Alkohol ga je koštao zdravlja i doneo mu mnogobrojne konflikte u kojima nije štedeo sebe a ni druge. Epilog je bio gubitak oka u jednoj od kafanskih tuča. Problemi sa zdravljem su se nizali kao na traci, da bi se Duško Prelević posle amputacije noge suočio sa teškim invaliditetom.

Priče iz sopstvenog života i tadašnjih junaka Beograda, pretočio je u knjige “Kako je umro Baš Čelik” i “Voz za jednu bitangu”.  Napisao je scenario “Poslednji krug u Monci”, delo po kojem će nešto kasnije nastati i jedno od značajnijih ostvarenja domaće kinematografije.

Malo je poznat podatak da je već narušenog zdravlja da napisao i nastavak scenarija po kom je trebalo da bude snimljen “Poslednji krug u Monci 2”.

 

 

Jednom je iako je ostao bez obe noge plesao sa Oliverom Katarinom…

- Tog dana kada sam stigla kod njega, Prele je bio neobično raspoložen. Pustio je neku divnu muziku, a onda je odjedanput rekao: “Hajde da plešemo!” Meni klecnuše kolena! Bila sam potpuno zbunjena. Pomislila sam - kako će on da igra bez obe noge! Gledala sam da mu ne kažem nešto čime bih mogla da ga uvredim. Situacija je bila veoma delikatna. Pitala sam se kako će on to da izvede, kako se uopšte može plesati bez nogu! A opet nisam smela da ga pitam, jer sam se plašila da ga ne uvredim. Stajala sam ukipljeno ne znajući šta da radim. Kaže on: “Šta je? Ajde! Ajde diži se!” I on uzme onu veštačku nogu, namesti se preda mnom, zatim uze štap i podigne se.

 

 

- Onda je pustio neku divnu muziku i obgrlio me oko struka. I mi krenemo da igramo. I on je igrao. Prele je igrao! Čovek bez obe noge plesao je sa mnom! To je trebalo videti. Uspeo je da igra sa tom veštačkom nogom. I to uopšte nije bio neugledan i klimav ples, jer Prele je bio jako muzikalan. Imao je tanana osećanja za muziku i pokret i umeo je da učini da sve bude savršeno. Plesali smo dugo, oboje smo osećali koliko je to poseban tren - pobeda nad telom i prirodom, trijumf umetnosti i snage, ispričala je jednom Olivera Katarina.

Nije se ženio, a posebno mesto pored njegove majke Anke u njegovom srcu zauezele su njegove ćerke - Milica i Dina.

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".