Istini za volju, potonji nije imao status diplomate, već pomoćnog osoblja (ataše za štampu). Ipak, njegove analize događaja i ličnosti i političke procene iznete u zbirci službenih dnevnika "Embahade", ukazuju na to da je Crnjanski imao izražen sluh za spoljnu politiku, u maniru iskusnih diplomatskih agenata.

Kada je reč o Andriću, njegova diplomatska karijera bila je duga i raznovrsna. Takođe, geopolitički kontekst u kojem se razvijao kao diplomata bio je vrlo delikatan.

Novoformirana Kraljevina SHS jačala je diplomatske kadrove početkom 20-ih godina prošlog veka kako bi predupredila spoljne pritiske i eventualnu ratnu opasnost. S obzirom na činjenicu da je nastala na razvalinama Austrougarske monarhije, mnoge susedne države nastale njenim raspadom, imale su teritorijalne pretenzije prema mladoj državi.

Potvrdilo se staro istorijsko pravilo da se uvećavanjem teritorije jedne države uvećava broj njenih unutrašnjih i spoljnih neprijatelja.

U takvoj situaciji, kralj Aleksandar I Karađorđević i Ministarstvo inostranih dela reformisali su diplomatsku službu, u kojoj je Andrić pored književne, pokazao službenu i patriotsku kompetenciju.

Karijeru je započeo 1920. godine u Rimu, jednoj od najizazovnijih destinacija za jugoslovensku diplomatiju u toj deceniji. U njenim prvim godinama, vlast u Italiji preuzela je Nacionalna fašistička partija na čelu sa Benitom Musolinijem.

Foto: Tanjug/arhivska fotografija

 

 

Organizovanjem "marša na Rim" 1922. fašisti su preuzeli vlast na Apeninskom poluostrvu. Ovakva politička klima bila je jasan signal Kraljevini SHS, koja je mogla da očekuje povećanje teritorijalnih apetita Italije prema njenoj jadransku obalu.

Politička previranja u Italiji, Andrić je pratio sa pozicije vicekonzula u Generalnom konzulatu Kraljevine SHS u Trstu.  Bio je to njegov najkraći angažman (dva meseca) u diplomatskoj karijeri, ali dovoljan da proceni posledice po svoju zemlju.

U konzulatu u Trstu, nadređeni mu je bio Aleksandar Cincar-Marković, budući ministar inostranih poslova.

Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, premešten je u konzulat u Gracu 1923. Pored zdravstvenih, u Austriji su ga sačekale i administrativne neprilike. 

Novi propisi o državnim službenicima predviđali su fakultetsku diplomu koju Andrić nije posedovao u tom trenutku. Paralelno sa službom, trajale su i njegove studije na Filozofskom fakultetu u Gracu, gde je odbranio doktorat.

Pored pomenutih aktivnosti, Andrić je tokom jednogodišnjeg boravka u Austriji pratio i analizirao unutrašnje prilike u Italiji, ogrezloj u fašizam.

Svoja viđenja iznosio je u zagrebačkom časopisu "Jugoslovenska njiva", u to vreme glavni kanal kojim se stanovništvo informisalo o stanju u susednoj zemlji.

Pod njegovom lupom našla se biografija Benita Musolinija, njegovi nastupi, ponašanje i doživljaj italijanske javnosti. Takođe, analizirani su odjeci fašističke propagande, ciljevi i metode partije, socijalne, političke i istorijske prilike koje su pogodovale uzdizanju ove totalitarne ideologije.

Interesantne su njegove beleške o Dučeu:

Foto: AP

 

 

- Musolini je sve više uzimao manire diktatora, kao da se vršeći partijsku diktaturu, vežbao za državnu koja ga je čekala. NJegova surova bezobzirnost privlači umesto da odbija. On proniče dušu masa kojima hoće da se nametne i iskorišćuje vešto njihovo časovito raspoloženje. Prilazi masama sa idejom žrtve, podvrgavanju radu, odricanja i slepe pokornosti. On ume da ih dodirne u to mesto koje je večno u ljudskoj duši i koje samo treba umeti pronaći. Kao nagradu za tu borbu i odricanje on im ne obećava ništa do taj isti zanos odricanja. Fašista je dužan da sve dade za otadžbinu, a da za nagradu ne traži ništa. 

Do kraja 20-ih godina HH veka, budući nobelovac je bio na službi u Marseju, Parizu, Madridu i Briselu.

Foto: Arhiva Novosti

 

 

Početkom 30-ih godina njegova karijera kreće se uzlaznom putanjom. Imenovan je za člana Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda (ekvivalent današnjim Ujedinjenim nacijama) u Ženevi 1930.

Iskustvo iz Švajcarske preporučilo ga je za šefa Odseka za manjine pri Ministarstvu 1933, a samo godinu dana kasnije, imenovan je za savetnika.

Vrhunac njegove karijere dostignut je 1937. godine kada je postavljen za pomoćnika ministra inostranih poslova. U hijerarhijskom poretku jugoslovenske diplomatije, ispred njega nalazio se samo dr Milan Stojadinović.

U tom istorijski delikatnom trenutku, Jugoslavija je bila priklještena između sila Osovine i dojučerašnjih zapadnih saveznika iz Prvog svetskog rata. Istrajavanje na neutralnosti bilo je kratkog daha, pošto je Hitlerova Nemačka pojačavala pritisak na zvanični Beograd.

U takvim okolnostima, Andrić je kao čovek od poverenja poslat u poslanstvo u Berlin kako bi omekšao odnose sa silom u usponu.

Nije imao mnogo manevarskog prostora: Nemačka je 1938. anektirala Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj i Austriju ("Anšlus"), a u godini Andrićevog dolaska u Treći rajh, okupirana je Poljska, čime je počeo Drugi svetski rat.

Prateći rušenje Versajske Evrope iz srca njenog rušitelja, Andrić je rezignirano konstatovao da su šanse za mir svedene na minimum. Takva prognoza se obistinila 6. aprila 1941, kada su sile Osovine napale Jugoslaviju.

Napadu su prethodile demonstracije 27. marta, kao reakcija javnosti na pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu dva dana ranije. Andrić je prisustvovao ceremoniji potpisivanja u Beču, ali je bio izuzet iz pregovora jugoslovenskih vlasti sa Hitlerovom Nemačkom.

Po izbijanju agresije na Jugoslaviju, Andrić je sa ostatkom jugoslovenskog diplomatskog osoblja deportovan, čime je okončana njegova dvadesetogodišnja diplomatska karijera.