Svoju priču započeo je od trenutka kada su primetili da Miloš ima talenat za muziku.

Foto: V. Danilov

 

Pa taj neki moj, kako ti kažeš, životni put... veoma je čudan. Tako da ga opišem. A šta ti je životni put? Od rođenja, pa do... Pa dosad! Rođen sam i odrastao u Ruhotini, to ti je moje detinjstvo, i evo me sad ovde, u Novom Sadu.

Moji su primetili da imam taj neki talenat za muziku još dok sam bio baš mali, a to se nekako poklopilo s pojavljivanjem prvih tranzistora. To deca danas i ne znaju šta je.

- Moj jedan stric je radio u Sloveniji i doneo kasetofon u Ruhotinu. Čudo! Strina je kasetofon postavila na prozor, da svi čuju i vide da ona ima kasetofon, taman posla da neko u selu ne primeti. Tada je postojalo pet, možda šest pevača u celoj zemlji i ja sam za nedelju dana naučio sve te njihove pesme koje su se puštale na radiju. Šta sam ja imao tad, 15 ili 16 godina, i kad sam naučio sve te pesme, oni otkrili da imam sluha. Čujem ja tako Safeta, Nedeljka Bilkića, mog velikog idola... Dan-danas smo nas dvojica veliki prijatelji. Evo, sad da ga nazoveš i da ga pitaš ko njega najviše voli na estradi, on bi ti rekao: „Posle majke najviše me voli Miloš Bojanić!“ Stvarno je tako. Ali da ti se vratim na te moje početke, o Nedeljku mogu i neki drugi put... Uz taj kasetofon ja sam krenuo da pevam svuda, pa i po ulici. Kasnije sam otišao kod strica u Novi Sad i...

- Bio sam sin jedinac, moji roditelji su imali imanje, kuću, nisu bili siromašni, ali nisi ni meni dozvolili da idem u školu. Oni su hteli da ostanem na selu i budem poljoprivrednik. Oduvek sam znao da to ne želim, ali nisam smeo da pisnem do punoletstva i pre nego što odslužim vojsku. Kada sam se vratio, ja sam im rekao da idem kod strica u Novi Sad da se zaposlim, da radim i da upišem srednju školu. Nije im bilo pravo, ali sam došao ovde u Novi Sad kod strica i zaposlio se u „Neimaru“ kao fizički radnik. Bile su to teške tri godine, odustajanje od škole nije bila opcija. Bio sam hendikepiran time što nemam završenu srednju školu kao moji rođaci i generacija koja je već upisala fakultet. Ja sam svom ocu rekao: „Ti si poslednji poljoprivrednik u našem plemenu!“ NJega je to vređalo strašno, ali tako je i bilo.

- Uuhhh... roditelji... Pogodila si me u srce, ali odlično pitanje... Moji roditelji... Šta da ti kažem, oni su otišli na onaj svet sa žalom što sam ja otišao od kuće. Nijednoj mojoj diplomi, niti pevanju, niti svim tim mojim pločama, kućama... ničemu se nisu obradovali. Nisam lak na suzama, ali ove uspomene ih izazivaju, izvini... Nikada se nisu obradovali, i to je nešto što ceo život nosim sa sobom. Kada god sam došao i rekao: „Doneo sam diplomu“, bilo je - pa dobro. Doneo sam prvu singlicu, oni kažu - pa dobro, pesma „Samo tako“ je ubila, bila ogroman hit, a oni su rekli - pa dobro... Na moju diplomu inženjera odgovor je bio - pa dobro. Nikada se nisu obradovali kako bih ja na njihovom mestu. Ja sam jedno seljačko dete; figurativno, otišao sam od ovaca, svirao sam frulu, koju i dan-danas sviram. Nikada se u svom životu nisam pokajao što sam otišao za svojim snovima, ali eto, dotakli smo se teme koja me ceo život tišti i boli.

(Kurir)

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".