Život Borisava Stankovića obeležile su žene. Odrastao je sa svojom bakom Zlatom, obzirom da je u ranom detinjstvu ostao bez oba roditelja. Kada je stasao, oženio se Angelinom i sa njom dobio tri ćerke.

- Zato je u svojim delima sa posebnom pažnjom pisao o ženama, njihovoj lepoti, manama i najdubljim osećanjima koja se ne izgovaraju u jednoj patrijarhalnoj sredini, u kojoj se rodio i u koju je smestio sve svoje junake - ispričala je Zora Živadinović Davidović, u čijem se domu brižljivo neguje uspomena na Boru.

Ona je ćerka Desanke, najstarije Borine ćerke, koja je rođena 1903. godine. Zanimljivo je da je njena majka Desanka dobila ime slučajno, kako su tada govorili, kao, eto "desilo se da je žensko" - prisećala se Borina unuka, inače rođena Beograđanka.

Posle Desanke koju je krstio Branislav Nušić, na svet je godinu dana kasnije došla Stanka, koju je krstio Janko Veselinović, a onda 1913. godine i najmlađa Ružica.

- Stanka da stane sa rađanjem ženske dece, a onda kada mu se rodila i treća kćer, deka je zaključio da nema svrhe davati simbolična imena, pa je najmlađa tetka dobila ime Ružica - pričala je kroz setu i smeh Zora koja je redovno odlazila u Vranje da prisustvuje pozorišnom festivalu koji se održava njenom dedi u čast.

Stanka i Ružica nisu imale dece, a prema rečima Borine unuke njena majka Desanka je bila povučena i nije mnogo govorila, pa je detalje bogate porodične istorije uglavnom pričala Stanka "tetka Cana" kako je se sećaju bližnji, koja je Vranje jako volela, te je često dolazila na jug "da napuni baterije". Sećanja njene tetke ostala su joj u pamćenju, kada je govorila da čim bi se voz približio ovom gradu, u njoj su se budili pejzaži iz dekinih knjiga.

- Zahvaljujući njoj sam saznala da je deda Bora bio patrijarhalan čovek koji je smatrao da je ženi mesto u kući. Moja mama je u dogovoru sa mojom bakom upisala fakultet, a da deka nije ni znao. Na kraju prvog semestra sreo ga je prijatelj koji je bio profesor na univerzitetu i koji je o mojoj mami imao samo reči hvale. Bora je sve to saslušao, ali kada je došao kući saopštio je Desanki da ne može da nastavi sa studijama, jer je ženi mesto u kući - pričala je Zora ne skidajući osmeh sa lica.

Borin praunuk Zoran i unuka Zora Živadinović Davidović

Desanka je izneverila Boru jer je završila Fakultet primenjenih umetnosti i jedan je od najpriznatijih pozorišnjih kostimografa.

Ova Borina izjava je najviše povredila upravo Desankinu sestru Stanku, koja je rekla da ako Desanka ne može da studira i ona prekida školovanje u gimnaziji, ali ni to nije slomilo Boru koji je bio istrajan u svojoj zamisli da studiranje nije za žene.

Zora kaže da su Borine naslednice bile različite, da je svaka imala svoju životnu priču, ali da su bile vrlo bliske.

Na pitanje da li su se država i grad u kome je rođen Stanković odužili njenom dedi, Zora odgovara da sigurno nikada nije dovoljno.

- Ne bih volela da sada ispadne da samo on zaslužuje nešto više, ali čini mi se da su svi velikani oštećeni nekim delom - smatra Zora Živadinović Davidović.

Zora njen sin Zoran sa svojom porodicom dolazili su redovno u Vranje, ali su boravili u hotelu, jer Borini naslednici nemaju imovinu u ovom gradu. Zanimljiva je priča da je Stanković od opštine dobio plac na kome je sagradio kuću u kojoj je planirao da provede starost, ali nažalost to nije doživeo. Ostala je nepoznanica kako je kuća završila u rukama drugih vlasnika.

Zora Živadinović Davidović je trebalo 1977. godine da ima svoju prvu izložbu u Vranju. Zbog neorganizovanosti tadašnjih rukovodilaca slike nisu opremljene i transponovane, tako da je ona odbila da u poslednjem trenutku samo donese slike i održi izložbu po svaku cenu. Ali, godinu dana kasnije sa njenim radom u domu u Beogradu upoznaje se tadašnji direktor pozorišta, čuveni Rade Radivojević, koji je, oduševljen njenim slikama, ponudio da organizuje izložbu u foajeu pozorišta koje nosi ime Borisav Stanković. To je bio početak jedne saradnje koja je trajala tri i po decenija i pretvorila se u prijateljstvo.

- Zahvaljujući Radetu, ja sam došla u Vranje, sarađivala sam sa vranjskim pozorištem otkako je postalo profesionalno, bila u žiriju i otvarala Borine pozorišne dane i dolaziću dok mogu jer smatram da je to moja obaveza - kaže Zora i priseća se kako je ranije objašnjavala svojim prijateljicama u Beogradu kako joj nikada nije teško da dođe u Vranje, iako njima to nije bilo najjasnije.

Danas u Vranju, Borino ime nosi gimnazija, biblioteka, pozorište i dve najznačajnije manifestacije kulture - Borini pozorišni dani i književna Borina nedelja.


PROJEKAT BORINI POTOMCI

Zorin sin Zoran Davidović ispričao je za "Novosti" kako je sasvim spontano došlo do jednog projekta koji je simbolično nazvan "Borini potomci" i koji će se i ubuduće baviti kulturnom zaostavštinom pisca Stankovića.

- Ideja o zajedničkom nastupanju na umetničkoj sceni Srbije nastala je u Karavukovu, na proslavi Dana Osnovne škole "Bora Stanković". Direktor škole je pozvao Zoru sa molbom da prisustvuje danu škole. Istovremeno je pitao da li bi mogla da otvori svoju izložbu u renoviranom prostoru u školi. Mama Zora je na to iskazala apsolutnu spremnost da napravi izložbu, ali bi joj bilo još milije da pošto joj i sin slika, a i unuka završava dizajn tekstila, to bude prva zajednička izložba baš u školi koja nosi Borino ime i pod nazivom "Borini potomci" - ispričao je Zoran, Borin praunuk.