Može se reći da je pesnik Miloš Zubac talenat za pisanje naledio od oca, čuvenog pesnika Pere Zupca. Brat Vladimir Zubac se bavi fotografijom, a savremeni pesnik je odlučio da svoj talenat upotpuni muzičkim tonovima, koji su postali njegov lični pečat. NJegova diskografija je vrlo bogata kao i pesnički rukopisi među kojima su i najnovije zbirke pesama "Povratnici u ljubav" 2021 i  "Četvrta zemlja" 2022.  

U intervju za "Nportal" on je pričao o stvaralaštvu, poeziji, ličnim uzorima i uzorima današnje generacije i prenošenju kulturnog koda.

Kada ste počeli da pišete i ko su Vam bili uzori u studentskim danima, a ko kada ste se formirali kao književnik čija dela zaslužuju pažnju?


- Sastavljao sam pesme kao dečak iako su pismeni sastavi bili moje polje u osnovnoj školi. Neretko sam ih čitao pred razredom. Propisao sam odista 1999. godine, tokom bombardovanja Srbije, a tada sam uveliko bio student. I ako pogledam prema detinjstvu, unazad, u studentskim danima najviše su se u moje stvaralačko biće utisnuli Momčilo Nastasijević, Antun Branko Šimić, Georg Trakl, u gimnazijskim godinama – Dostojevski, Bulgakov, Tolstoj, Kafka, DŽubran i Hese, a u osnovnoj školi – Tolkin i Ende. Otkada sam se oblikovao kao književnik, gotovo da sam više čitao ono što mi ljudi pošalju u rukopisu s molbom da ih ne zaboravim, nego objavljene knjige koje sam mogao da biram. I danas – da mogu kao što ne mogu – pre bih ponovo uzeo da čitam književnike koji su me gradili kao pisca, nego što bih ulazio u savremenu ponudu knjiga. Gotovo isto je i s mojim muzičkim potrebama. To neće reći da nisam više zainteresovan. To će samo reći da sebe i danas pretežno pronalazim u delima koja su za mene kanonska, jednom srećno otkrivena i još tada za život – zavoljena.

Foto: Marko Eremić

 

Direktor ste umetničkog festivala Poezika. Koliko je teško u današenjem vremenu kada je interesovanje za kulturu upalo u senku, preuzeti ulogu jednog reformatora, vođe?


- Nisu to adekvatne uloge i odrednice za mene. Čovek ovde uglavnom postaje vođa po ambiciji, znatno ređe po prizivu. Po tome se i razlikuju lideri – da li vođstvo dolazi iz njihove lične potrebe, tačnije interesa da vode, tumače i menjaju svet u kojem su se zatekli ili iz potrebe zajednice koja je dovoljno osvešćena da odabere najboljeg među njima. Ali u oba slučaja – čoveka će izneveriti ravnoteža i njegov život neće više biti samo njegov. Da pitate i najgoreg i najboljeg vođu – isto će vam reći. 
Festival Poezika jesam vodio, nepunih sedam godina, ali samo kao prvi među jednakima, u jednom malom i posvećenom timu. Sâm festival prestao je da postoji upravo uoči godine Evropske prestonice kulture, voljom naših višegodišnjih domaćina, Kulturnog centra Novog Sada. Nije to obavezno loše – ne mislim da festivali treba po svaku cenu da se održavaju. U šest godina i desetak izdanja, mnogo smo toga učinili, pre svega za prepoznavanje novog kantautorskog izraza u zemljama nekadašnje zajedničke države. 

Posvetili ste se pored poezije i muzici. Formirali ste grupu Prkos Drumski. Objavili ste dva albuma koja su posvećena manastirima Fruške gore odnosno lirskim vrednostima Kosova i Metohije. Da li mlađa generacija oseća duh i vrednost naše tradicije i u kolikoj je meri važno da se to oseti i prenese na buduće naraštaje? Recite nam više o Vašem delu.


- Moje vaspitanje bilo je pionirsko – titoističko. To nisam mogao da biram kao dete. Ali jesam kasnije mogao da po izboru upoznam temeljne vrednosti jednog znatno starijeg sveta. One koje imaju hrišćanski ključ. U poređenju s mojom generacijom, mladi danas svakako više komuniciraju s kodovima srpske tradicije, bilo da ih integrišu u svoj život, bilo da razvijaju polemički odnos s njima. Dobro je i jedno i drugo. I potrebno. U pogledu albuma Kosovske, uradio sam nešto što nije do tada bilo uobičajeno, a što tek može da postane put za novu interpretaciju vrednosti narodne baštine. Lirske pesme s Kosova i Metohije, tog neuporedivog prostora i sudbinskog čvora našeg naroda, stotinama godina mlade, obukao sam u svoju muziku koja samo poneki motiv duguje tradicionalnom izrazu. Dakle, savremena autorska muzika kao neočekivana posuda za staru lirsku građu koju valja čuvati i prenositi naraštajima – i na ovaj način.

Foto: Privatna arhiva

 

 „Ispred nas je pomračeni Mesec, iza nas zatamnjeno Sunce”. Šta je prouzrokovalo ovakvo društveno stanje, ima li šanse da se izmirimo i krenemo iznova gledajući sebe iznutra?

- Uzrok je u nama – ljudima. Baš u nama koji imamo stvaralačke sposobnosti podizanja celih svetova i rušilačke nagone za uništavanje celih svetova. I dok tako stvaramo i uništavamo, u slobodi koju ne razumemo i s kojom ne znamo šta ćemo, zanemarujemo postojanje celih drugih svetova, čarobnih, zadivljujućih, veličanstvenih čak. Imamo mogućnost da se probudimo – još je aktivna. Makar nam izgledalo kao da su znaci poslednjeg vremena na snazi. Da se svako sa sobom prvo izmiri. Sa svojim greškama, zabludama i porazima. Pa tako onda – jedni s drugima.

 Kao pesniku, šta je razlog ćutanja, individualnog i generacijskog?


- Ponekad je to stid – ne samo zbog svoje nedostatnosti, zbog osećanja nespremnosti da se o zlu dostojno i istinito progovori, nego zbog sveopšteg žamora današnjice, u kojem svako vrednuje sopstveno dnevno, tačnije satno i minutno mišljenje kao apsolutno vredno javnog života i što šire i češće distribucije. Ima još nešto što ipak pripada vrednostima jučerašnjeg sveta – postoje ljudi koji imaju šta da kažu, znaju i kako da kažu, ali su sebe vaspitali u duhu one predačke formule „Ma i da jesi ti u pravu, nije tvoje da to izgovoriš.” Nama se upravo događa zlo za koje valja pažljivo birati reči. Koje treba znati imenovati. Upotrebimo li pogrešne reči, veću smo štetu načinili nego da smo oćutali. Jer zlo voli da se sakriva pod hrpama pogrešnih i suvišnih reči. U tišini – ono ume da se ogoli.

 U jednoj Vašoj pesmi, pomenuli ste Miroslava Antića i njegovo prijateljstvo s Vašim ocem? Koliko je važan kôd jednog umetnika u društvu i zbog čega se većina populacije delima umetnika posvećuje tek posle njegove smrti?

- Miroslav Antić je jedan sasvim živ pesnik u našem iskustvu. Kada čitate njegove stihove, osetite živog, toplog, nesmirenog a kosmički mudrog čoveka koji vam se prijateljski obraća. On je uspeo da se ovako obesmrti. Da pređe granicu zlatnog horizonta i da se odatle javlja kao da nikada nije ni odlazio od nas. A što se ljudi umetnicima okreću tek posle njihove smrti, razumljivo je. Počinju da im nedostaju. Mada bi neko rekao da im – više ne smetaju kao za života. 

Foto: Privatna arhiva

 

 

 Poezija i muzika. Zbog čega ste se odlučili na taj spoj?

- Jedna ljubav i druga ljubav dali su – celu ljubav.

 Pišete li neko novo delo?

- Tihujem. Ponekad samo – ispišem osvrt na nečiji rukopis ili knjigu. Angažovane eseje sada ne zapisujem. Završavam novi muzički album. Zove se "Život van Zaveta". Nekako osećam, te pesme i meni samom mogle bi da pojasne nešto o nama – ko smo danas, kakvi smo i zašto smo. Šta ćemo s pogrešnim herojima, s levicom i desnicom, Čičom i Maršalom, a šta ćemo s ljubavlju. Tačnije, šta će ona – s nama. 

BONUS VIDEO: