Nakon propasti Prvog srpskog ustanka 1813. godine, Vuk Karadžić je kao i mnogi Srbi iz ustaničke Srbije izbegao u susednu Austriju. Silom prilika obreo se sa članovima porodice u Zemunu, odakle je ubrzo prešao u Beč. Tamo je i upoznao svoju životnu saputnicu Bečlijku Anu Mariju Kraus, sa kojom se i oženio. 

Vuk i Ana imali su ukupno trinaestoro dece (devet kćeri i četiri sina), ali su nažalost proživeli sličnu sudbinu kao i Vukovi roditelji. Dosta dece preminulo im je u ranoj mladosti, još kao deca (Milutin, Milica, Božidar, Vasilija, dvoje nekrštenih, Sava, Ruža, Amalija, Aleksandrina). Petoro od njih nije ni dve godine navršilo, četvoro je umrlo pre đačke klupe, dvoje u 17-oj i 18-oj godini. Zdrelu životnu dob doživeli su samo ćerka Mina i sin Dimitrije. Oni su ujedno i jedini nadživeli svoje roditelje.

Kako se Dimitrije nije ženio smatralo se da je Mininim odlaskom potpuno ugašena Vukova loza. Međutim, prema zapisima savremenika Dimitrije je u Rusiji imao vanbračnog sina. Nakon neuspešne činovničke karijere u Kneževini Srbiji, gde je zbog alkohola i dugova izgubio službu i redovna primanja, Vukov sin se 1866. godine obreo u Petrogradu gde je na osnovu završene vojne akademije stekao oficirski čin. U Srbiju se ponovo vratio 1876. godine gde u sastavu odreda ruskih dobrovoljaca učestvovao u srpsko-turskim ratovima 1876-1878. godine. Nakon toga ponovo se vratio u Rusiju, gde je i umro od tuberkuloze 21.novembra 1883. godine.

Foto: Vikipedija

 

Ime vanbračne supruge sa kojom je dobio dete nije poznato, ali je jedna porodica brižno negovala svest i uspomenu na poreklo od Vuka Karadžića. U srpskoj javnosti tek vek kasnije saznalo se da je ruski pesnik i prevodilac Nikolaj Vladimirovič Stefanovič (1912 -1979) čukununuk znamenitog srpskog reformatora.

Nikolaj je rođen 1912. godine u Varšavi, ali su se ubrzo po njegovom rođenju, roditelji Vladimir Mitrofanovič Stefanovič (preminuo 1916. godine) i Olga Petrovna (preminula 1947. godine) preselili u Rusiju. Tamo je Nikolaj Stefanovič proveo ceo svoj život, zavolevši ruski jezik i rusku kulturu. Prema mišljenjima književnih kritičara njegova poezija odražava sve oblike slovenske duše, njene nade, čiste porive i traganje za pravom verom. Možda je na sve to uticalo njegovo srpsko poreklo, odnosno krvna povezanost sa čuvenim srpskim književnikom Vukom Karadžićem.

Nikolaj Stefanovič bio je višestruko talentovana ličnost: diplomirao je književnost i glumu, a bio je poštovan i kao odličan pijanista. NJegovu svestranu karijeru duboko je poremetio Veliki otadžbinski rat (1941-1945). U trenutku nemačkog napada na Sovjetksi Savez, Nikolaj je bio glumac pozorišta Vahtangov, a na dan kada je bomba pala na ovu zgradu, zadesio se među nekolicinom živih zakopanih ispod ruševina. Kolege i drugovi umirali su u mukama, gušeći se jedan po jedan pred njegovim očima, ali smrt ovoga puta nije uspela da ga stigne - živ je izvučen ispod ruševina.

Foto: Muzej Vuka i Dositeja

Vreme nije uspelo da zaleči trag ovog susreta sa smrću. Rat je promenio njegovu dušu, lišio ga lakog sagledavanja životnih radosti, ali, na sreću, nije mogao da uništi talenat, visoki talenat jednog pesnika. Uvidevši ovu svoju nesreću, on je svoje misli i svu nadu okrenuo Bogu. Ali čak i kao duboko pravoslavna osoba, ponekad je padao u očajanje, gotovo neverje. Obožavao je prirodu kao delo Boga, opevao je ženstvenost kao ovaploćenje Bogorodice.

"Nikolaj Stefanovič dobro je poznavao jezike naroda Jugoslavije jer je njegov otac (Vladimir Mitrofanovič Stefanovič) bio Srbin." zabeležio je Jefgenij Danilov u pesnikovoj biografiji. Za života nije objavljivao svoje pesme, ali je posthumno u Rusiji objavljeno nekoliko knjiga njegove poezije, od kojih je poslednja "Poezija i pesme".

Nikolaj Vladimirovič Stefanovič umro je 14. aprila 1979. godine, u Moskvi. Da li je imao potomaka nije poznato, pa se stoga smatra da je on ujedno i poslednji potomak Vuka Stefanovića Karadžića.

BONUS VIDEO: