U vreme kada je vladika Petar Petrović NJegoš pripremao svoje znamenito delo "Gorski vijenac" protiv njega i njegove vlasti u Crnoj Gori izbila je pobuna, najveća i najznačajnija koju je ikada doživeo. To iskušenje zateklo ga je na putu za Petrograd, gde se uputio radi dobijanja pomoći zbog velike gladi i oskudice u Crnoj Gori.

Pobunu u Crnoj Gori poveli su tada NJegoševi bliski saradnici, perjanički kapetan Markiša Plamenac iz Crmnice i senator Todor Mušikin Božović iz Pipera. Medaković tvrdi da se Markiša pobunio zbog udaje Perove kćeri za sina popa Jovana Plamenca. Crmničani na Katunjane gledaju kao na sirotinju i prostake. Godine 1839. zbog hapšenja popa Jovana Plamenca digla se uzbuna do Dubrovnika i Zadra, što je primoralo NJegoša da ga pusti. Hapšenje i puštanje popa Jovana Plamenca u velikoj meri snizilo je ugled Petrovića u Crmnici, gde se formirala prva značajna opozicija.

Markiša je bio istaknuti NJegošev perjanik, kasniji kapetan gvardije u Crmnici, koji je najverovatnije nameravao da se orodi s Petrovićima i da se uzdigne u svome bratstvu naspram kuće popa Jovana Plamenca. Kad se dogodilo da je Jovanov sin postao Perov zet, to on nije mogao da izdrži. Javio se skadarskom paši koji je i inače, slao hleb, novac i džebanu svakome ko bi se od NJegoša odmetnuo, i 26. marta 1847. zajedno sa Turcima upao u Donju Crmnicu.

S njime se sukobljava Đorđije Savov 10. aprila 1847, koji sa oko 2.000 Katunjana uspeva da istera Turke iz Crmnice. Istoga dana NJegoš piše epsku pesmu "Kula Đurišića" inspirisanu ovim događajem.

NJegošu je ova pobuna teško pala. Nije vršio velike represalije nad narodom, ali je zato ceh platio drugi vođa pobune u Piperima, Todor Mušikin Božović, kojeg na "vjeru" mami na Cetinje, zajedno sa njegovom braćom, i ubija.

Todor je napravio grešku što je s braćom došao na Cetinje. Da su braća ostala u Piperima, NJegoš bi morao da pristane na kompromis a ovako, iskoristio je priliku da ih skupi sve na jedno mesto i pobije. Ovim javnim ubistvom zaprepastio je Crnu Goru, senatore i glavare i stavio im jasno na znanje da je odlučan da uništi svaki pokret protiv njega i njegove vlasti.

Markišu je 4. novembra 1847. godine ubio neki momak iz Krnjaca, a ubicu su Turci obesili u Skadru. Markišin ubica nagrađen je Obilića medaljom - prvom koja je data nekom Crnogorcu. Tako je prva Obilića medalja zalivena bratskom krvlju, kao deo lične osvete.

Medalja Obilića

Obilića medalja vojno odlikovanje za junaštvo koje je ustanovio NJegoš 1847. godine, a dodeljivali su ga i kasniji  vladari Crne Gore. Od doba Petra Petrovića NJegoša ona je po rangu bila najviša crnogorska nagrada za ratničke (vojne) podvige. 

Zbog svog značaja Obilića medalja se izrađivala od zlata, tako da se često zvala i zlatna Obilića medalja. Ovom medaljom su odlikovani i stranci. Ova medalja neme veze sa Medaljom za hrabrost Kraljevine Srbije poznatijom kao "Medalja Miloša Obilića".

Među poznatim nosiocima ove medalje bili su: vojvoda Đorđe Stratimirović (Đorđe Stratimirović za junaštvo u odbrani Srpske Vojvodine 1848. godine), vojvoda Stevan Knićanin ("zato što je obradavo ime vojnika Dušanovih i Karađorđevih"), kao i poznati dvorski slikar Anastas Jovanović jer je usvom bečkom ateljeu 1851. godine izradio NJegošev talbotipski portret, nekoliko meseci pred NJegoševu smrt. Istom prilikom, snimio je i perjanike iz NJegošev svite.

BONUS VIDEO: