Poslednji pozdrav velikom glumcu upravo odaju kolege na komemoraciji u nacionalnom teatru.

Branko Jerenić govorio je Tasinim ulogama, a zatim Vojin Ćetković.

- Moj prvi partner bio je Tanasije Uzunović. Onaj ko je plašio hrabre partizane i koga sam sanjao. Prvi put sam ga gledao u predstavi Dejana Mijača. Još uvek mi prolazi njegova virtuoznost. Kasnije smo igrali i u Šekspirovoj tragediiji a kasnije i u seriji "Moj rođak sa sela". Sećam se kako je tražio da nosi belu košulju i bakingarove sa kojima nije bio zadovoljan naredne dve godine. Ja sam mu prišao i rekao da on meni igra ujaka koga ja najviše volim, a mene je teško voleti. Prišao je i zagrlio me po kosi, a od tada pa do danas je bio moj ujak. Bio je komplikovano divan. Zvao sam ga Tasos sa Rodosa. Bio je moj prijatelj i ja sam bio njegov. Nedostaješ mi Taso i tek ćeš mi nedostajati - bile su emotivne reči Ćetkovića.

Foto: N. Skenderija

 

 

Nakon Petra Božovića govorila je Vida Ognjenović.

- Tanasije Uzunovoć glumac žestoke osećajnosti. Teško mi je da govorim o njemu u prošlom vremenu. Zadržavam suze da u nečemu ne preteram, znam koliko je bio osetljiva žica, ništa nam ne bi oprostio. Bio je neobična, samosvojna pojava, pravedan i glumac do poslednje ćelije.

Tasa je smatrao da se mora sve što je dobro, mora da se bude dobar čovek a ne plastična ljudska masa. Mora se glumiti istinski da ti jeza prolazi kroz kosti. Mora se ustati starijem kolegi i iz poštovanja slušati njegove uspomene, mora se dati kompliment lepoj koleginiciu, osokoliti mlađeg kolegu - poručila je rediteljka i nastavila:

- Za Tasu je gluma bila samoodbrana. NJome je odbranio svoju ranjivu osećajnost i čistotu detata."

- Izgledao mi je kao princ, prestolonaslednik, koji se odrekao prestola zbog jedne gospođe, a to je gluma - rekao je Božović i podelio uspomene sa Tanasijem Uzunovićem.

Nakon prikazanog kratkog izbora uloga, prisutni su gromoglasnim aplauzom pozdravili lik i delo Tanasija Uzunovića, a onda je se obratila direktorka Drame Molina Fotez Udovički.

- Nije lako najpre porodici, a onda svima nama oprostiti se od Tanasija Uzunovića. Nekako je uvek bio zainteresovan za to što se dešava u pozorištu, a sada ostaju samo uspomene i sećanje na velikana. Prvo blistavo sećanje me vraća 40-ak godina i pozorišta. Tanasije tako lepo voleo i razumeo rusku književnost. A na svojim širokim plećima je nosio ulogu Platona. Tanasije je do kosti iskreno i duboko izgovorio ključnu rečenicu "Muči me moj Platonov", a nakon toga su se ređale blistave uloge. Kada smo se početkom 2001 godine sreli u Narodnom obnovismo sećanja na "Platonova" a tada mi je rekao " Sada me muči moj Tanasije". Kada njegovo telo nije moglo da služi pozorištu otišlo je.

Skup je otvorio upravnik Svetislav Bule Goncić. On se prvo poklonio liku Tanasija Uzunovića i pozvao na minut ćutanja.

Foto: N. Skenderija

 

 

 - Poštovana porodico, želim da vam izrazim najiskrenije saučešće. Danas se sa ovog mesta opraštamo od Tanasija Uzunovića, velikog glumca koji je obeležio film i pozorište. To vreme sa njim nikada nije bilo obično, a to znaju svi koji su imali priliku da rade sa njim. Studirao je u klasi LJiljane Krstić, a 1967. postaje član JDP. Ulogom Zarije Vučića u "Velikoj drami" ulazi na velika vrata Narodnog pozorišta. Darovao je ovoj sceni svoj produhovljeni, otmeni duhovni izraz - rekao je Goncić.

Kasnije je podsetio na njegovo stvaralaštvo i nagrade koje je osvojio.

- Otišao je jedan od poslednjih velikih glumaca generacije onih koji su nas stvorili i ostavili dragocena blaga. I sada sa svih strana naših pozorišnih scena gleda nas neko od njih. Gleda nas Tasa, neki dobri duh, pravedni, podsećajući nas da moramo čuvati blago. Dragi Taso, hvala ti za sve i neka ti je večna slava - zavšio je Goncić.

Na matičnoj sceni poslednju ulogu, lik Zarije Vučića, jednog od glavnih junaka kultne "Velike drame" Siniše Kovačevića, odigrao je 19. januara ove godine. Publika je mogla da vidi inserte iz njegovih uloga, a neki nisu mogli da sakriju suze.

Tanasije Uzunović je rođen u Nišu 25. septembra 1942. godine. Unuk je Nikole Uzunovića, nosioca Legije časti i predsednika vlade Kraljevine Jugoslavije između dva rata. Više od tri decenije bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, da bi potom prešao u Narodno pozorište u Beogradu.

Završio je i slikarsku školu. Kad god bi u mladosti naslikao nešto, imao je osećaj da "krade" od glume i izneverava sebe, jer je smatrao glumu svojom prioritetnom ljubavlju. Shvatio je, ipak, da je stvaralački izvor isti.

Tri puta se ženio, a iza sebe je ostavio ćerku Sofiju, koja je glumica.

- Moja ćerka je živa i zdrava i srećan sam što je imam, iako bih voleo da ona ima još braće i sestara. Moj životni moto bio je da dete razvedenih roditelja i ono koje živi u skladnoj porodici drugačije odrastaju, zbog čega i nisam želeo da srljam. Kada sam bio siguran u ljubav i odnos koji imam sa svojom lepšom polovinom, ostvario sam se u ulozi oca. Možda sam pogrešio, ali tako je Bog hteo - ovako je govorio glumac.

Iza sebe je ostavio i suprugu Biljanu.

GALERIJA: Tanasije Uzunović - komemoracija

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".