NJegovo remek-delo "Derviš i smrt" definitivno je jedno je od najvećih koja su napisana na srpskom jeziku, te je i daleke 1982. godine njegova smrt u tekstu u časopisu "TV Novosti" označena kao "neprebolan gubitak" za ovdašnju književnost i kulturu uopšte.

U tekstu koji prenosimo u celosti, ima reči o tome kako je Selimović živeo, kao i šta njegova dela čini vanvremenskim i značajnim:

"Vlast stvara nasilnike od svojih nosilaca, agresivne i bezobzirne ljude, neosjetljive na tuđe nevolje, slijepe za prave životne probleme, cinične na žalbe i pritužbe, samouvjerene jer mogu zaista mnogo, naročito ako im to prilike i odnosi dopuste. U tom slučaju javlja se i bezbroj poltrona koji su njihova vojska. Pošten i otvoren čovjek, koji poštuje svoju poštenu misao i prave vrijednosti, obično je žrtva, i to najčešće poltrona, a ne ljudi na vlasti. Poltroni su đubre jednog vremena, i na njemu rastu sva zla ovog svijeta."

Ovo nije rekla naka od ličnosti iz knjiga Meše Selimovića, već sam pisac, u jednom intervjuu, pre nekoliko godina. Mnogi će se, međutim, presetiti da je misao o vlasti i moći kao najtežoj, najčešćoj i najporaznijoj ljudskoj osobini, razvijena u oba slavna Selimovićeva romana, "Dervišu i smrti" i "Tvrđavi", a i u nekim drugim delima. Ona je jedan od ključeva za prodiranje u vilajete nevesele mudrosti o čoveku i svetu rasprostrte iza uzbudljivih priča kojima nas je taj stvaralac zauvek pridobio i opčinio.

Foto: Novosti arhiva

 

U poslednjih nekoliko godina izgubili smo najveće pisce srpskohrvatskog jezika: Andrića, pa Crnjanskog, pa Krležu, pa sad i Selimovića. I da nam je književnost veća nego što jeste, i da joj je tradicija duža i bogatija, toliki gubici bi je primetno osiromašili. Ovako, to su gubici neprebolni, koji će se pokolenjima osećati. Ko zna kada će nam stasati pisci kadri da stvore dela toliko lepa, snažna, mudra i istinita.

Mehmed Meša Selimović išao je kroz život tiho, ali ne sklanjajući se vetrovima i ne priginjući glavu. Četrdeset četvrte na odgovorne dužnosti u Beogradu. Četrdeset sedme isključili su ga iz Partije zbog odbijanja da svedoči o intimnom životu. Početkom pedesetih je gotovo gladovao. Pisao je lišavajući se sna, a dane je provodio radeći po nekoliko poslova. Radio je, ali karijeru nije napravio ni u jednom, osim kasnije u uredničkom, jer se prednost davala spretnijim, praktičnijim, prilagodljivijim karakterima: gorda dostojanstvenost i nepodmitljiva zamišljenost nikada nisu bile cenjena roba u očima birokratije. O Selimovića su se ogrešili mnogi, i ustanove i pojedinci; on nije ni o koga nedolčnim gestom, ali jeste svojom principijelnošću i nezavisnošću duha. "Smatram da moram da izguram svoj kamen uz brdo života sa što više moralnog dostojanstva" - rekao je jednom. I učinio je to, odolevši raznovrsnim, ponekad i vrlo teškim, pritiscima.

Imao je težak život, ali se nije žalio. Shvatao je nesavršenost ljudske prirode, nepravde i zla primao je unapred iz razumevajući, a dobrotu kao nešto neočekivano i vanredno. Pa ipak je voleo čoveka i posvetio mu svu svoju otkrivačku i stvaralačku snagu. Sagledao je u njemu strahove i neostvarljive čežnje, nametnuta ograničenja i osećanje usamljenosti, zarobljenika tuđih i vlastitih ideja, i tamničara tuđeg i vlastitog. U svojim velikim romanima sve te, i mnoge druge osobine, izrazio je kroz ličnosti minulih epoha, onih u kojima je Bosna podnosila tursku okupaciju, ali sa jasnim uverenjem da između ondašnjeg i današnjeg čoveka nema bitne razlike, i da su ljudi nekada patili od istih uzroka kao i danas, voleli i mrzeli na isti način, bojali se i radovali jednako kao i mi. A zašto je onda odlazio u to davno vreme da bi govorio o našem? "Jednostavno, da bih se lakše kretao, da ne bih povredio veliku osjetljivost savremenika, da se ne bih opekao u uzavreloj kaši tekućeg života" - objasnio je sam.

Foto: reprint TV Novosti

 

Opekao se mnogo puta, i pored tolikog opreza. Čak je i "Derviš i smrt", remek-delo naše književnosti, naišlo na žestoke reakcije nekih kritičara, kao šroza koja ispoveda potpuni pesimizam i svrstava se, dakle, u famozni "crni talas" našeg svaralaštva. Srećom, brzo je preovladao razum, i taj roman je dobio sve najznačajnije nagrade (Avnojevu, NJegoševu, NIN-ovu, Goranovu, itd), po čemu je bez premca u istoriji ove književnosti.

I kad je hvaljen i kad je napadan, Meša Selimović je ostajao dostojanstven, zamišljen nad onim što se dešava oko njega i u njemu samome. Odgovore je davao u svojim delima, a mnoge nije stigao da da. Poslednjih godina borio se sa teškom bolešću i patio što ga ona sputava, ne dajući mu da ostvari nekoliko knjiga koje bi dovršile i domislile ono što je dotad započeo i mislio. U ovom trenutku teško je i pretpostaviti koliko je naša književnost, i naša kultura uopšte, zbog toga ostala siromašnija.

Foto: Novosti arhiva

 

Celog života zalagao se za zajedništvo naših naroda, za afirmaciju onih vrednosti koje ih povezuju i drže u bliskom srodstvu, i dizao glas protiv mitova o izrazitoj posebnosti, i snaga, u svakom narodu, kojima su ti mitovi draži i od zajedništva i od činjenica. I to ga je izlagalo nevoljama. Međa Selimović, međutim, nikada nije podlegao čarima i ćudima dnevne politike ili pomodnih duhovnih nastrojenja. On je, zagledan u budućnost, opisivao sadašnjost kroz prizore i likove iz prošlosti ovog tla. Stvar je naše mudrosti koliko ćemo proniknuti u njegove poruke.

Čovek kao što je Meša Selimović dragocenost je koju vreme neće prekriti patinom. Rečeno je da samo osrednja dela imaju svoju sudbinu, a ona izuzetna svoju egzistenciju. Vrhunska ostvarenja Meše Selimovića, pre svega romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava", generacijama koje dolaze ukazivaće se u značenjima koja mi nismo otkrili, i uvek će u njima biti smisla važećeg i vrednog za sve ljude, i naše i ostale.

* Nportal.rs zbog vas daje novi život tekstovima iz bogate novinske arhive "Novosti", a ovaj tekst je izašao u "TV Novostima" 16. jula 1982. godine.*

BONUS: NAJAKTUELNIJI VIDEO SNIMCI

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".