Te 1856. godine na današnji dan u selu Struganik, kao najmlađi od trinaestoro dece rođen je Živojin Mišić, jedan od najslavnijih vojskovođa u srpskoj istoriji.

NJegova umešnost jedna je od prvih asocijacija na Prvi svetski rat i herojstvo našeg naroda iskazano u njemu. Kada se pomene "četvorka" srpskih vojvoda iz Velikog rata, njegovo ime i prezime zauzimaju prvo mesto, pa tek onda slede Stepa Stepanović, Radomir Putnik i Petar Bojović.

Slavni Žuća postao je vremenom merna jedinica za vrlinu srpskog vojnika - neustrašiv, oštrouman, bez dlake na jeziku, prijemčiv običnom čoveku i vojniku, pravičan prema poraženom i zarobljenom.

Prekaljeni komandant učestvovao je u svim oslobodilačkim ratovima srpskog naroda s kraja 19. i početka 20. veka. 

KOMBINOVANO ŠKOLOVANJE - OD KLUPE DO ROVA

Po završetku osnovne škole i gimnazije, primljen je u 11. klasu Artiljerijske škole bez prijemnog ispita.

NJegovo školovanje prekinuto je 1876. izbijanjem Prvog srpsko-turskog rata, u kojem je mobilisan u činu podnarednika. U njegovom školovanju i karijernom stasavanju, teoriju je zamenila surova praksa.

Ratni raspored usmerio ga je bataljon majora Nikole Kirjejeva, komandanta ruskih i bugarskih dobrovoljaca. Kao talentovan i perspektivan oficir, mladi Mišić je upao u oči Kirjejevu koji a je imenovao za ličnog ordonansa.

Foto: Vikipedija

 

Iako je trebalo da se uputi u Rusiju na dalje usavršavanje, to se na njegovu žalost nije dogodilo, pošto je major Kirjejev poginuo u borbama kod Rakovice (Bugarska).

Uprkos činjenici da je kraj rata bio nepovoljan po Srbiju, Mišić ga je dočekao unapređen u čin potporučnika.

Na toj dužnosti zatekao ga je početak Drugog srpsko-turskog rata 1877. Mišićeva Valjevska brigada imala je sadržajan ratni put. Jedinica je angažovana u borbenim dejstvima od Kušića, Ivanjice, Požege, Čačka, preko Kruševca, Đunisa i leve obale Morave u pravcu Niša.

Nakon pozamašnih ratnih i diplomatskih napora, Srbija je na Berlinskom kongresu 1878. godine konačno međunarodno priznata, čime je obnovljena državnost nakon nekoliko vekova čekanja.

SUDBONOSNI SUSRET U ARANĐELOVCU

Period mira od 1878. do 1885. zauvek je promenio život budućeg vojvode. Bio je dovoljan jedan slučajni susret u Aranđelovcu. Te 1881. godine mladi oficir je učestvovao u manevrima u blizini ovog  šumadijskog mesta.

Istovremeno, u Aranđelovcu je odsela i šesnaestogodišnja Lujza Krikner, ćerka građevinskog preduzimača Fridriha, nemačko-švajcarskog porekla. Simbolično, ona je rođena istog datuma kad i jedan od najvećih srpskih oficira (19. jul).

Pratila je oca koji je gradio hotel "Staro zdanje". Na balu koji su priredili meštani, sreli su se mladi potporučnik i Lujza. NJeni roditelji bili su protiv braka iz mnogo razloga - mala plata, seljački sin, težak život na selu.

Foto: Vikipedija

 

Ipak, glavnu prepreku predstavljala je verska razlika - Mišić je kršten u pravoslavnoj, a Lujza u reformatorskoj crkvi. Mladi par nije mario za prigovore. Živojin i Lujza venčali su se 30. oktobra 1884. u beogradskoj Vaznesenjskoj crkvi.

Lujza je srpskom oficiru rodila šestoro dece - tri sina ( Radovana, Aleksandra i Vojislava) i tri ćerke (Eleonoru, Olgu i Anđeliju).

Usud vojne karijere ponovo je došao do izražaja 1885. godine kada je izbio srpsko-bugarski rat. Mišić je mobilizaciju dočekao sa poručničkim epoletama na ramenima.

Foto: Vikipedija

 

Rat sa istočnim susedom pretvorio se u potpuni fijasko za srpsku državu i vojsku. Težak poraz na Slivnici u potpunosti je demoralisao srpsku javnost i vojno-politički aparat. Sam Mišić bio je vrlo kritički nastrojen prema držanju komande i vojske u tom sukobu:

-Mi smo u ovaj rat išli kao seljaci na svadbu, bez ikakve predostrožnosti - konstatovao je (tada) poručnik.

ŠTO NA UMU, TO NA DRUMU - ZAŠTITNI ZNAK SLAVNOG VOJVODE

Od početka vojne karijere, Žuću je pratila reputacija čoveka bez dlake na jeziku. Tako je po završetku Srpsko-turskih ratova završio u zatvoru zbog oštrog jezika.

Krajem 1878. godine sedeo je u kafani sa školskim drugom, slušajući pešadijskog majora Radića kako za drugim stolom blati srpsku vojsku. Da stvar bude zanimljivija, taj oficir je prešao iz austrougarske u srpsku vojsku.

Iako niži po činu, Mišić je odbrusio Radiću, rekavši da ne može da dozvoli tako pogrdne reči na račun  naše vojske, zaključivši da ga niko na silu nije doveo iz redova austrijskih snaga.

Usledio je raport kod tadašnjeg komandanta beogradskog garnizona pukovnika Pavla Horstiga i kaznene mere. One se nisu odrazile na Mišićev karakter.

Naredne godine u njegovoj karijeri potvrdile su u mnogo navrata onu narodnu da vuk dlaku menja, ali ćud nikad...

(Nastaviće se)

BONUS VIDEO:

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".