Ova imena ispunila su istorijsku misiju. Vratila su našu zemlju na košarkašku mapu, izmigoljila se sankcijama i udarila temelje budućim naraštajima, u skladu sa onom NJegoševom - pokoljenja djela sude!

O mnogim etapama iz naše košarkaške istorije moglo bi se raspredati danima, dok jezik ne utrne. Ipak, retko koja je tako osobena kao ona koja je otvorena na današnji dan 1995. godine.

Zlato sa Evropskog prvenstva u Atini može da se posmatra kao pojedinačni slučaj, no utisak je da ima daleko veću težinu ako se sagleda kao deo šire slike koja je proistekla iz tog veličanstvenog uspeha.

Zamorno bi bilo podsećati se svakog meča ponaosob na putu do finala i toka finalne utakmice sa Litvancima (96:90), predvođenim Arvidasom Sabonisom, Šarunasom Marčuljonisom, Arturasom Karnišovasom i mnogim drugim velikim imenima.

Blagodareći tehnološkoj ekspanziji, internet je sve pedantno zabeležio i ostavio mogućnost radoznalima da izgrade svest o veličini pohoda na Akropolj.

Duh vremena je nesumnjivo uslovio simbolički značaj zlata osvojenog u grčkoj prestonici i izdvojio ga od onih koji su ga hronološki sledili, od Barselone '97, ponovo Atine '98, preko Istanbula '01, zaključno sa Indijanapolisom '02.

Savezna Republika Jugoslavija bila je još uvek pod sankcijama Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, a rat na prostoru bivše SFRJ još uvek je trajao. Republika Srpska Krajina brojala je svoje poslednje dane, a ni u Republici Srpskoj nije bilo ništa bolje stanje. Od početka sukoba u medijskim sadržajima širom sveta preovladavala je slika Srba kao loših momaka.

Za to vreme, Plavi se u Atini nisu samo borili protiv rivala na terenu, već i protiv zloglasne Rezolucije 757 SB UN koja je držala pod katancem sve naše sportske sekcije duže od tri godine.

Uskraćeni za učešće na olimpijskoj smotri u Barseloni '92, gde se pompezno najavljivao obračun sa „drim-timom“ SAD, naši košarkaši su stavili do znanja da tri godine izolacije ne mogu da uruše reputaciju koja je decenijama građena, niti mogu zemlju košarke da odviknu od starih navika.

Foto: N.Paraušić

 

BORIN MANEVAR ZA MIMOILAŽENJE SANKCIJA

Zahvaljujući „manevru“ Bore Stankovića, tada generalnog sekretara FIBA-e, broj učesnika na EP bio je proširen sa 12 na 14, čime je stvoren povod za dodatne kvalifikacije u kojima je učestvovala i naša zemlja.

Nakon što su iskoristili pojas za spasavanje koji im je dobacio zemljak, Plavi su se plasirali na kontinentalno takmičenje 18 dana pred njegov početak. Izabranici legendarnog Dude Ivkovića besprekorno su odigrali čitav turnir. Na putu do zlata padali su Italija, Izrael, Nemačka, zatim Grčka i Litvanija po dva puta.

Motivisani višegodišnjim izostankom, naši košarkši su dva puta opovrgli nepisano sportsko pravilo da je nemoguće pobediti jednu ekipu dva puta na istom turniru. Odučavanje Helena od košarke imalo je za posledicu u finalu čitavu OAKA Arenu okrenutu protiv nas.

Ni 18.000 Grka nije pomoglo Litvancima. Meč je sadržao sve elemente dostojne košarkaškog klasika: potezi za tv-špice, čvrsti dueli, Sabonisova „basketaška“ dodavanja, zakucavanje Danilovića preko istog, Bodirogina prepoznatljiva cik-cak kretnja i šuterski obračun Aleksandra Đorđevića (41 poen) i Šarunasa Marčuljonisa (32 p).

SALETOVA DIPLOMATIJA I BEG HRVATA

Nažalost dva nesportska poteza pokvarila su celokupnu sliku finala i stala u istu ravan sa pomenutim svetlim detaljima: Izlazak Litvanaca sa terena, nezadovoljnih sudijskim odlukama, i silazak reprezentacije Hrvatske sa postolja tokom ceremonije dodele medalja.

Kap koja je prelila čašu bio je poništen koš Štombergasa zbog faula u napadu nad Savićem. Pobesneli Litvanci napustili su parket, a nakon razgovora Đorđevića i Marčuljonisa, Saletova „diplomatija“ dala je rezultate i meč je priveden kraju bez teatralnih nastupa.

Po završetku utakmice usledila je dodela medalja, koju su „začinili“ Hrvati silaskom sa postolja, za koji su dobili direktivu od državnog vrha. Nakon tog čina nisu više osvojili nijednu medalju. Atina '95 je za Plave predstavljala (novi) početak nizanja medalja, a za Hrvate kraj, sledeći narodnu izreku – dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Atina predstavlja mesto preporoda srpske košarke. Temelji udareni na tom prvenstvu imali su dugoročno dejstvo i predstavljali nadogradnju reprezentativne košarke u budućnosti.

Foto: N.Paraušić

 

Na stranu statistika i uspesi koji su usledili, pitanje je da li bi se Teodosić, Bogdanović, Jokić i drugi naslednici opredelili za košarku kao klinci da kult zemlje košarke nije vaskrsao pod svodovima OAKA Arene.

Uprkos zvižducima sa finalne utakmice, srpska košarka duguje spomenik zahvalnosti Grčkoj, koja je u vremenima kada su mnogi okretali glavu od nas omogućavala našim sportistima pripreme i sparing-utakmice.

Ne treba zaboraviti da su angažmanom u grčkim klubovima mnogi naši igrači i treneri dopunili svoje biografije značajnim referencama.

Takođe, gledano u celokupnom sportskom okviru, zlato iz Atine pokrenulo je tradiciju dočeka sportista na platou ispred Skupštine.

Malo li je za spomenik zahvalnosti?

BONUS VIDEO:

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".