Kažu da za svako putovanje postoji tri vrste ljudi. Prva, koja razmišlja kada će da stigne na cilj. To su uvek oni koji negde žure i stalno gledaju na sat. Druga, kojoj je teško i da krene. I ona treća, u kojoj i sam pripadam, koja voli da uživa u svakom delu te prelepe pustolovine, bar dok ne postane baš dosadno. Moja priča upravo tu i počinje, tamo odakle dolaze svi vozovi, sa Glavne železničke stanice. Tog dana sam putovao sa porodicom na more.

Kiša je padala čitav dan kao da ju je neko poručio. Ušli smo u voz koji je kasnio, kao po običaju. Uostalom, kakav je to voz koji ne kasni? Smestili smo se u jednom kupeu prvoga vagona koji je jedini bio prazan i najzad krenuli. Slušao sam razne priče o tom moru, kažu da je čak plavlje od neba. Naravno, nebo koje sam gledao kroz prozor voza bilo je načisto sivo. Kiša je sve jače padala. Tada sam mislio da  će, ako ovako nastavi sa padanjem, kupanje svima presesti. U tom trenutko pojavilo se sunce. Nebo se razvedrilo, zelena trava je dobila svoj pun sjaj.

Foto: Milena Anđela

 

Ušli smo u tunel. Pa u jedan, pa u drugi, pa u treći. Oduševljeno sam posmatrao kako se svetlo u vozu čas pali, čas gasi. Naravno, svima drugima je to bilo posve dosadno, sem meni. Tata nije znao da li pre da se nasloni do prozora ne bi li mu  sunčeva svetlost obasjala stranice knjige ili do lampe koja se palila u svakom tunelu. Meni je sve to bilo smešno zbog čega sam često dobijao prekorne poglede. Putovanje ka moru nikada ne traje kratko. Sestra mi je često namopinjala da bi pre stigla do Kine nego do mora. Koliko li je to more, pomislio sam tada, kada je put do njega bio ovako dug? U tom trenutku smo nailazili na novi tunel za kojeg su tvrdili da je najduži. Čim sam video da mu nema kraja samo sam zevnuo i zaspao.

Tada mi se zaista učinilo da stvarno idemo u tu daleku Kinu. Kada sam se probudio voz je stajao na nekoj stanici. Pogledao sam dremljivo ka ulaznim vratima koja su bila otvorena. Na moje veliko zaprepašćenje, ugledao sam jednog omanjeg kineza koji je vukljao dvaput veći kofer nego što je on sam. "Neću u Kinu", rekoh tako glasno i uplašeno da su svi pukli od smeha. Nakon što su me razuverili da ipak idemo na more ponovo zaspah.  
Na more smo stegli u ranim jutarnjim časovima. More je zaista bilo toliko plavo da sam istog trena zaboravio i na tunele i daleku Kinu. Ne mogu da kažem da nisam uživao u vožnji vozom, jesam ali ipak, more je more. Možda se ipak ubrajam u onu prvu vrstu ljudi. Cilj zaista nekad opravdava sredstva.

Ako se bavite pisanjem slobodno nam pošaljite Vaše kratke priče. Radove možete slati na mejl adresu: nportal@novosti.rs