Sa tog mesta, jedanaest avijatičara otišlo je na poslednji let, u neravnopravnu borbu sa tehnički i brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Baš kao što će pola veka kasnije isto učiniti i piloti RV Vojske Jugoslavije tokom NATO agresije 1999.

Namena objekta i enterijer su se menjali, baš kao i vlasnici. Ali nijedno renoviranje nije moglo da prikrije ili umanji tragove istorije, koji verodostojno svedoče i 81 godinu kasnije. Iako je ova priča ispričana mnogo puta, teško je odati se utisku da može izgubiti na aktuelnosti.

Danas, osam decenija kasnije, „Zora“ nema prepoznatljivih kafanskih obeležja u vidu kariranih stolnjaka, uobičajene kafanske zadimljenosti i gostiju raznovrsnog starosnog doba i društvenog statusa. Prostor uglavnom zauzimaju mlađi posetioci, školskog i studentskog uzrasta.

Foto: Nportal

 

Po ulasku u kafanu, sa leve strane naziru se portreti petorice pilota pod punom avijatičarskom opremom. Ostali su smešteni u visini stolica i teže su vidljivi. Ipak, u dubini lokala upadljive su velike kolektivne fotografije pilotskog i tehničkog osoblja, koje ovom mestu daju muzejski karakter.

Okolnosti pred napad

Početkom aprila 1941. godine, Kraljevina Jugoslavija bila je u stanju neposredne ratne opasnosti. Obaranje Vlade koja je potpisala pristupanje zemlje Trojnom paktu, kao i masovne demonstracije 27. marta, odredile su sudbinu Jugoslavije u nemačkim vojnim i političkim planovima. U znak odmazde, ona je morala biti uništena i teritorijalno rasparčana.

Dani koji su sledili za događajima 27. marta, bili su puni napetosti i neizvesnosti. Iz perspektive vojnih i obaveštajnih krugova, napad sila Osovine bio je samo pitanje vremena. Uvertira agresiji bile su učestale povrede jugoslovenskog vazdušnog prostora od strane italijanske avijacije. U takvim okolnostima, avijatičari su stavljeni u stepen pripravnosti broj jedan.

Foto: Nportal

 

Piloti iz 102. eskadrile Šestog lovačkog puka bili su raspoređeni u Mostaru, odakle su mogli a pokrivaju jadransku obalu. Na poziv komande, 5. aprila upućeni su na zemunski aerodrom, glavnu vazduhoplovnu bazu grada Beograda.

Dežurstvo su provodili u kafani „Zora“, jednom od retkih objekata koji su u tom trenutku posedovali telefon, čime su mogli da ostvare vezu sa komandom.

Sa šanka u smrt

U jedan sat iza ponoći, oglasio se telefon. S druge strane žice signalizirana je uzbuna. Piloti su se okupili i uputili na zemunski aerodrom. Svega nekoliko sati kasnije, nebo iznad prestonice bilo je preplavljeno nemačkim bombarderima i lovcima.

Uprkos činjenici da je Beograd proglašen za otvoreni grad, Luftvafe je neselektivnim bombardovanjem razarao gradsko jezgro, a sa njim i Narodnu biblioteku, jedan od najznačajnijih spomenika kulture. Ubijeno je preko 2.200 ljudi, a teško ili delimično oštećeno preko 6.000 objekata.

Foto: Nportal

 

U odbrani zemlje, jugoslovenski piloti oborili su 47 neprijateljskih aviona. Poginulo je njih 11. Posebno je upečatljiva pogibija komandanta eskadrile, kapetana Miloša Žunića, koji je ubijen prilikom spuštanja padobranom, što se smatra teškim kršenjem kodeksa ratovanja.

Jedna od često pominjanih beogradskih priča glasi da se u „Zori“ svake godine u noći između 5. i 6. aprila u jedan sat iza ponoći oglasi telefonsko zvono, u znak sećanja na heroje beogradskog neba.

Uz majora Dragutina Gavrilovića i branioce Beograda iz Prvog svetskog rata, oni su prestonici nakalemili NJegoševe stihove – „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomih ga al‘ zube polomih!“.

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".