Kada je Vijetnam proglasio nezavisnost od Francuske 1954. godine za njegovo stanovništvo usledio je dug period stradanja, razaranja i turbulencija na raznim nivoima.

Zemlja je ubrzo podeljena na Demokratsku Republiku Vijetnam (Severni Vijetnam) i Republiku Vijetnam (Južni Vijetnam). Prva se razvijala pod uticajem komunističkih zemalja (Sovjetski Savez, Kina, Severna Koreja), a druga pod uticajem zapadnih zemalja, u prvom redu Sjedinjenih Američkih Država.

Vijetnam je potonuo u građanski rat, koji je internacionalizovan 1964. kada su američke oružane snage dobile mandat za intervenciju u ovoj zemlji. Povod je bio napad na dva američka razarača u Tonkinškom zalivu čija se istinitost i dan-danas osporava.

Iskrcavanjem američkih snaga sukobi su intenzivirani. Bombardovanja napalm-bombama, gerilske zasede, masovne egzekucije, sve su to bili prizori koji su 60-ih godina popunjavali novinske redove i televizijske priloge.

Tet ofanziva kao prekretnica

Činjenica da su mediji imali potpunu slobodu u izveštavanju izazvala je snažno antiratno raspoloženje američke javnosti, jer je često plasiran materijal na kojem se vide sanduci pokriveni američkim zastavama ili sanitetska vozila sa ranjenicima.

Protesti su dostigli tolike razmere da ni politički ni vojni aparat SAD nisu mogli da ih ignorišu. Oni su doživeli svoj vrhunac baš u vreme Tet ofanzive (1968-1969) koju su pokrenuli pripadnici Vijetkonga. Uprkos činjenici da su severnovijetnamske snage pretrpele strahovite gubitke, pokretanjem ofanzivnih operacija postigle su povoljan propagandni efekat.

Podrška američke javnosti ratnoj politici i tadašnjem predsedniku Lindonu DŽonsonu počela je naglo da opada, do te mere da je DŽonson povukao svoju kandidaturu za predsedničke izbore '68.

Kako je šaka gerilaca uznemirila američku javnost?

U gomili potresnih detalja koje su zabeležile kamere i fotoaparati, jedan se izdvojio kao prekretnica u odnosu prema ratu: napad na američku ambasadu u Sajgonu.

Naime, grupa od 19 gerilaca Vijetkonga napala je diplomatsko predstavništvo čije su mere obezbeđenja u tom trenutku bile minimalne. U napadu je ubijeno nekoliko vojnih policajaca, ostali su se povukli u zgradu ambasade gde su sačekali pojačanje. 

Jednočasovni napad Vijetkonga je odbijen. Ipak njegov odjek imao je snažan uticaj na političke prilike u SAD. Kada je general Vilijam Vestmorland zatražio dodatnih 200.000 ljudi za kontraofanzivu, mediji i javnost su taj zahtev protumačili kao očajnički potez za izbegavanje vojne katastrofe i doveli u pitanje izveštaje prema kojima je Vijetkong pretrpeo poraz.

U odnosu prema ratnim operacijama u jugoistočnoj Aziji, američka javnost bila je potpuno demoralisana. Sve više mladih Amerikanaca odbijalo je da se javi u regrutne centre. Jedan od predvodnika bunta bio je slavni bokser Muhamed Ali.

"Vijetnamizacija" kao završni čin

Ubrzo, predsednik DŽonson je saopštio da napušta izbornu trku. Vruću predsedničku štafetu iz njegovih ruku preuzeo je Ričard Nikson '69. Novi šef države je s obzirom na većinski stav javnosti sproveo politiku "vijetnamizacije".

U pitanju je bilo postepeno smanjivanje direktnog učešća američke vojske u ratnim operacijama. Umesto borbenog angažmana, akcenat je bio na snabdevanju i osposobljavanju snaga Južnog Vijetnama da se sami izbore sa svojim sunarodnicima sa severa. Američko učešće u borbama uključivalo bi samo upotrebu avijacije u određenim slučajevima.

Smanjeno prisustvo kopnenih snaga koristili su severnovijetnamci pojačavajući ofanzivna dejstva. Takvo stanje na terenu dovelo je do Uskršnje ofanzive 1972, poslednje u prisustvu američke vojne misije u ovoj zemlji. U borbama je angažovano američko ratno vazduhoplovstvo kao podrška južnovijetnamcima.

Po završetku sedmomesečnih borbi, obe strane su proglasile pobedu, uprkos činjenici da je Severni Vijetnam zauzeo 50% teritorije Južnog, čime je napravio stratešku podlogu za završnu ofanzivu i obaranje južnovijetnamskog režima koje će uslediti 1975. padom Sajgona.

Američko povlačenje i pad Južnog Vijetnama ubrzala je afera Votergejt, odnosno niz nelegalnih aktivnosti poput špijunaže, sabotiranja i zastrašivanja s kojima je povezana Niksonova administracija.

Nakon dve godine istrage, Nikson je podneo ostavku 1974. godine. Godinu dana ranije, poslednji američki kontigent napustio je krvavi teren jugoistočne Azije, praćen horski ponavljanim pitanjem američke javnosti - "za koje ideale su ginuli naši momci hiljadama kilometara od svojih kuća?"

 

 

 

 

 

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".