Većini je poznato da je poslednji španski kralj iz dinastije Habzburga, Karlos Drugi od Španije, poznat kao Omađijani, umro bez potomaka nakon nesrećnog života obeleženog bolešću i urođenim malformacijama. Slikari njegovih brojnih portreta nisu mogli da sakriju izgled čoveka koji je, kako ga je opisao francuski ambasador, bio "bolesnog izgleda, uskog čela, nesigurnog pogleda, nesrazmernog tela i nespretnih gestova". Karlos II je imao zbir svih deformacija lica Habzburgovaca: veliki nos sa izbočenim vrhom koji pada ka ustima, i takođe istaknutu donju vilicu sa izraženim deformitetom.

Fenomen koji su otkrili, naučnici su nazvali tipična "habzburška vilica" ili "habzburška brada", čija je glavna karakteristika izraziti prognatizam. Imali su je mnogi pripadnici ove loze, a njeno nasleđivanje bilo je "pojačano" dominantnim incestom u porodici, koji je trajao više od 200 godina. Dakle, otkrivena je bliska veza između incesta i stepena mandibularnog prognatizma, a takođe i maksilarnog nedostatka.

Na primer, otac Karlosa II je istovremeno bio i ujak njegovoj majci, a majka je rođena u braku rođaka i sestre. Inače, i ta sestra je rođena u incestoidnom braku. Pored toga, šest od osam Karlosovih pradeda i prababa bili su potomci Huane od Kastilje - koju su zvali i Huana Luda - tako da kod njega koeficijent međusobnog mešanja ljudi iz iste porodice iznosi 25 odsto.

Istraživanje portreta

Magazin Annals of Human Biology objavio je zanimljivu studiju koja analizira malformacije lica koje su imali pripadnici dinastije Habzburg, uključujući mnoge španske monarhe, njihove supruge i decu. Istraživački tim činili su genetičari sa Univerziteta Santijago de Kompostela, među kojima su bili i Roman Vilas i Gonzalo Alvarez, a takođe i deset maksilofacijalnih hirurga, koje je predvodio Florencijo Monjea, predsednik Španskog društva za oralnu i maksilofacijalnu hirurgiju.

Foto: Vikipedija

 

 

Za potrebe ovog istraživanja, posmatrano je ukupno 66 portreta petnaest članova dinastije Habzburg, koji se čuvaju svetskim muzejima, poput muzeja Prado ili Muzeja istorije umetnosti u Beču. Specijalisti su uspeli da na portretima klasifikuju jedanaest karakteristika maksilarnog nedostatka i sedam mandibularnih prognatizma.

Istoričari su sastavili detaljno porodično stablo Habzburga, koje uključuje više od 6.000 ljudi iz 20 generacija. Rezultat je bio očekivan - što je bilo više unutarporodičnih brakova, to su lica na portretima imala izraženije donje vilice.

Studija je započeta s Marijom od Burgundije, suprugom cara Maksimilijana I Habzburškog, kod kog je maksilarni nedostatak i mandibularni prognatizam najmanje uočljiv. Zatim je usledilo ispitivanje portreta sina Maksimilijana I, Filipa I od Kastilje, koji je poznat kao Filip Lepi, i njegove supruge Huane od Kastilje. Istraživanje se završava Karlosom II, poslednjim i najnesrećnijim predstavnikom ovih deformiteta.

Portreti Margarite od Austrije, sestre Filipa Lepog, za koju se ispostavilo da ima najveći stepen nedostatka na vilici, takođe su analizirani; a zatim i portreti Karlosa I i Izabele od Portugalije, Filipa II i njegovih žena Elizabete Valoa i Ana od Austrija, Filipa III i Margarite od Austrije, i Filipa IV (monarh koji predstavlja viši stepen prognatizma, prema studiji) i njegove dve supruge, Marijane od Austrije (koja je bila njegova nećaka) i Izabele Burbonske.

Habzburgovci su stvorili nekoliko generacija iz rođačkih brakova, čiji je glavni cilj bio da se obezbedi uticaj porodice u Evropi od 16. do 18. veka. Ono što nisu znali je da je upravo ono što su mislili da će ih učiniti moćnima bilo ono što je okončalo vladavinu njihove dinastije u Španiji.

(Nacionalna geografija)

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".