Godine 1992, Šećeroski je rešio da po drugi put stane na crtu Slobodanu Miloševiću. Svojim nastupom odudarao je od ostalih političara, skrivenih iza teško razumljivih fraza. Za razliku od njih, Šećeroski se izražavao "narodski", u skladu sa onom "što na umu, to na drumu". NJegova pojava nailazila je na podsmeh okoline.

Nekadašnji fasader i prodavac suvenira dočekao je ekipu "TV Novosti" u svojoj kući u Velikom Mokrom Lugu. Tokom razgovora dotakli su se njegove mladosti, brojnih anegdota koje su je obeležile, ali i političkih savremenika.

Nikola Šećeroski je po drugi put rešio da konkuriše Slobodanu Miloševiću. Nekadašnji fasader i prodavac suvenira, danas strastveni političar-amater hoće pošto-poto da se uključi u trku za položaj prvog čoveka Srbije.

Staromodno, štucovanih brčića, skromno odeven, sitan i suvonjav, Šećeroski ne ostavlja impresivan utisak. Kišnih dana živi bukvalno okružen blatom u nedovršenoj kući kraj Beograda. Nije govornik, nema stranku, nema fondove, nema čak ni uži krug najvernijih pristalica. Ali, ima popularnost, veliko srce i još veću želju da se takmiči na izborima.

Foto: Arhiva TV Novosti

 

 

Molbu za posetu, potencijalni predsednički kandidat Nikola Šećeroski prihvata kao čovek svestan obaveze da komunicira sa javnošću. Ima samo jedan uslov. Da dođemo ujutru, pre sedam, ili uveče, posle 21 sat. "Skupljam potpise" - objašnjava lakonski.

Uoči prošlih izbora, kandidatima za predsednika republike bila je dovoljna zvanična podrška sto građana. Tako se, bez po muke, sa više od 30 kandidata, i šećeroski domogao svojih 60 TV minuta. U studio je ušao potpuno anoniman, izišao je kao zvezda naše novokomponovane političke estrade. Narod koji je decenijama gledao ukrućene i namrgođene političare koji čitaju i sriču teško shvatljive fraze bio je razgaljen likom i ponašanjem kočopernog kandidata za najvišu funkciju koji kao da je došao iz nekog starog filma Vitorija de Sike. Posle TV promocije, Šećeroski je bio tema dana.

Za neke zato što su ga doživljavali kao karikaturu. Za druge zato što je ličio na savremenog don Kihota, podsećajući koliko mnogi naši političari od zanata liče na karikature. Iako je od tada prošlo prilično vremena, čini se da je sve ostalo po starom. Posle gostovanja u emisiji Minimaksa i u Studiju B, Šećeroski zato stiže na stupce TV novosti. I to sa porodicom.

- Sa niškog autoputa skrenite ka "Lasti". Sa parkinga "Laste" preko mostića, pa držite samo levo - objasnio je telefonom neobični predsednički kandidat. Nije objasnio da posle mostića prestaje asfalt, da nema javne rasvete i da ima rupčaga punih vode.

Foto: Arhiva TV Novosti

 

 

Kuće raštrkane kao u planinskom selu, retkim osvetljenim prozorima prilaz sprečava lavež, pa adresa Milošev Kladenac 3 ne znači mnogo. Najzad, kuća bez psa i ljubazno obaveštenje: "Još 150 metara. Poznaćete kuću. Velika je."

Zgrada je zaista velika, ali nedovršena. Nesklad između ambicija i mogućnosti lako je uočljiv uprkos mraku. Sačekuje nas domaćin lično, umirujući tri psa dok vetar povremeno donosi prepoznatljiv vonj svinjca. Prošavši kroz predsoblje prepuno obuće, stižemo u sobu od najmanje 40 kvadrata (sa impozantnom klub garniturom) u kojoj čaršavi zamenjuju zavese. Upoznajemo gospođu LJubicu Šećerovski, mlađeg sina Milana i njegovu suprugu Miru. NJihova ćerka, mala Tamara - spava. Porodica nije kompletna jer stariji sin Zoran ne stanuje u zdanju sa tragovima gradilišta. 

- Hoćete li lozu? Kafu? - nudi domaćin, a kad smo ga odbili spontano pita - Da li ste gladni?

Tog trenutka se telefonom javlja koleginica iz jednog dnevnog lista, pokušavajući da ugovori susret u redakciji. Šećeroski se koleba. Uoči ovih izbora valja skupiti 10.000 potpisa, pa mu je svaki trenutak dragocen. Otvoreno kaže da nema mnogo poverenja u novinare. Kad je završio razgovor, objašnjava: 

Foto: Arhiva TV Novosti

 

 

- Da ste vi novinari bili kao ja, do ovoga ne bi došlo. Ali među vama je bilo prilično kukavica i špijuna. Osim toga, niste mi pomogli kad mi je najviše trebalo.

Tokom razgovora postaje jasno da su gospodinu Nikoli Šećeroskom novinari potrebni pri sukobima sa "onom" vlašću. To se, izgleda, često događalo. Počelo je, u stvari, kad je naš domaćin imao petnaestak godina.

Odrastao je u selu Radožda, na obali Ohridskog jezera, dečak Nikola je, pedesetih godina, uz pomoć kera i velikog štapa, ubio kurjaka. Nadao se novčanoj nagradi.

- Dobio sam tri puta manje nego oni koji su kurjaku odrali kožu - žesti se i dan danas. Shvatio je da nema pravde. Da opštinu kontroliše pet, šest porodica koje su se obogatile loveći ribu. Za sina pečalbara nije bilo šanse. Već tad se u njemu rodio neki poseban prkos, inat, neiscrpna želja da se bori za pravdu.

Foto: Arhiva TV Novosti

 

 

Stigavši u Beograd očevim stopama, Nikola Šećeroski je nosio cement na izgradnji Sajmišta. Bilo je hladno, pa je napravio kapu od starog džaka. Poslovođa je odmah uočio taj novi detalj Nikoline garderobe. Optužio ga je za štetu. Navodno, pocepao je džak cementa da bi zaštitio glavu. Došlo je do prijave i Nikola je morao da odradi džak cementa. Nova nepravda i nova gorčina u duši osetljivog mladića.

U građevinskom preduzeću "7. jul" Nikola je čuo da nedostaje za to vreme ogromna suma: šest i po milijardi dinara. "To je bila cena dva solitera. Možda i tri?" Javno je, na zboru, saopštio sumnju. Dan kasnije, počinje da ga proganja policija. U stvari, dvojica uniformisanih milicionara ga vode od kafane do kafane, nude mu da bira hranu i piće, ali da objasni ono o milijardama, a da u firmi ćuti. On neće ni jedno ni drugo. Rešava da se žali lično Titu. Ide u Beli dvor. Jedan put, drugi, treći, četvrti...

- Išao sam 30 puta. Ni jednom me nisu pustili do Tita - seća se naš domaćin. - Ja rešim da prodrem na silu, a oni pozovu "maricu" i uhapse me. U miliciji, neki put je inspektor bio ljubazan, neki put grub. Kad god je u Beograd dolazio neki kralj ili car, mene uhapse. Kad Tito ode iz Beograda, puste me.

Uprkos teškoćama, uz oca, sjajnog fasadera, Nikola savladava tu veštinu i odlazi u Sarajevo na poziv firme koja je imala mnogo vrsnih zidara, a malo fasadera. Posle sukoba sa šefom, gubi posao i vraća se u Beograd. Ali, više nije sam. Sa njim je supruga LJubica, krotka, ćutljiva žena koja prati razgovor iz ugla velike sobe.

- Bila je sluškinja kod Rate Dugonjića - seća se Nikola Šećeroski. - Sreli smo se na ulici. Ja sam joj nešto prebacio. Ona je prihvatila moje prebacivanje.

U Nikolinom ratu za pravdu ima mnogo bitaka. Pominje se učiteljica koja se kurvala sa oficirom, nije na vreme kuvala deci mleko u prahu, pa su ga jeli miševi, a kad je Nikola na to skrenuo pažnju usledila je, zna se, odmazda. Pominje se i sudski spor u Užicu, gde je Nikola jedno vreme zidao stanove u Sevojnu. Za sve nesporazume i sukobe nema mesta. Još jedan je, ipak, vredan pažnje. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ga je zabeležio nedeljnik "Svet" u broju od 9. jula 1971. godine iz pera Zvonka Đurića.

Ponovo u Beogradu sa porodicom, bez posla, Nikola počinje da pravi plastične jelene, orlove, magarce, majmune, kamile... Jednom rečju, suvenire. Prijavljuje radnju svojoj opštini Čukarica i dobija dozvolu za prodaju na Čukarici i po drugim opštinama, pod uslovom da se prethodno javi. Čini se da je sve u redu. Ali, kad god se pojavi na Železničkoj stanici, milicionari iz 21. stanice Savski venac ga privedu i napišu prijavu sudiji za prekršaje. On ide, oni ga privode. Deset, trideset, pedeset puta.

- Događalo se da me sudija odmah oslobodi. Neki put me kazni, ali se žalim pa me oslobode. Svejedno, oni me uvek privedu - priča Šećeroski.

Sve su to, međutim, uspomene koje blede pred najnovijom bitkom za pravdu predsedničkog kandidata Nikole Šećeroskog. Pošto uživa simpatije studenata i mnogih građana, gospodin Nikola je uoči ovih izbora brzo sakupio desetak hiljada potpisa. Na običnoj hartiji, uzimajući uz potpis i broj lične karte. - Ne može tako - rekli su mu u nadležnom ministarstvu.

- Smislili su kako da me spreče da se kandidujem - govori sa srdžbom naš domaćin. - Potpisi, navodno moraju da budu na njihovim formularima, a uz njih matični broj. Zašto matični? Pa da bih gubio više vremena. Sve rade da me osujete. Pitao sam gde to piše, neka mi pokažu. A šta kaže jedan činovnik? Kaže: "Nemoj, bre, Nikola da zajebavaš!"

Gospođa LJubica radi u trafici. Sin gaji kokoške nosilje. Ima oko 150 komada. Svi zajedno gaje sedam svinja. Nije neka naročita baza, ali dovoljno da glava porodice ne odustaje od predsedničke trke. Pokušaće da ponovo skupi 10.000 potpisa.

- Krećem iznova - kaže na rastanku Nikola Šećeroski. On borbu za vlast shvata kao produžetak svoje večite borbe za pravdu. A za pravdu se uvek borio, jer hoće da ode u grob čist.

Šećeroski, stiče se utisak, nerado govori o političarima. Posebno o Miloševiću. Neće da napada direktnog konkurenta. Na kraju, ipak pristaje da kaže nešto o Paniću i Ćosiću. Ukratko, više veruje u sebe nego u njih. Panić je došljak iz tuđine i ne poznaje dušu naroda, a Ćosić je književnik, drugim rečima umetnička duša. Veruje da će to ljudi shvatiti i da će podržati borca za pravdu, Nikolu Šećeroskog.

Uostalom, nije važno i ako izgubi. Važno je učestvovati.

* Nportal.rs zbog vas daje novi život tekstovima iz bogate novinske arhive "Novosti", a ovaj članak je izašao u "TV Novostima", 2. decembra 1992. godine. *

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".