Godine 2010. je magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu sa tezom "Teorija saznanja Marsela Prusta", koju je pisao tri godine na Svetoj Gori. Potom je 2016. doktorirao na Univerzitetu u Oksfordu, posle čega odlazi u Pariz, gde dve godine provodi na postdoktorskim studijama na Filozofskom fakultetu Katoličkog univerziteta.

Posle dve decenije - 2019. godine - zatvorio je, reklo bi se, krug vrativši se u Beograd, gde dve godine kasnije stavlja tačku na monaški život. U Beogradu pak nije bilo posla za čoveka s oksfordskim doktoratom, pa se zaposlio kao naučni saradnik u Inovacionom centru Univerziteta u Nišu. On je u intervjuu objasnio zašto je odlučio da napusti monaški život.

Foto: Jutjub printskrin/Agape - Aleksandar Gajšek

 

 

- Donedavno sam se nalazio na neobičnoj raskrsnici. Već više od deset godina razmišljam o monaškom pozivu i o tome šta je njegova suština, te zašto sam odlučio da napustim taj oblik života... Monah je isključivo molitvenik za ceo svet. To je klasična definicija. Po tom određenju, za monaha je potpuno nebitan kako kognitivni, tako i estetski vid njegove ličnosti. Takvo viđenje monaštva sam tokom sedam-osam godina eksperimentalno proveravao na sebi. Onda sam uvideo da mi je unutrašnji svet postao tesan, bila mi je potrebna daleko veća raznovrsnost. Imao sam potrebu da se obogaćujem novim istraživanjima, znanjem i stvaranjem, kao i plodovima saznanja i stvaranja drugih ljudi. Bog nas nije stvorio da bismo samo s NJim razgovarali već i sa drugim osobama, jer svaki čovek je sazdan po božjem liku i u sebi krije nepresušna bogatstva. Pričao sam sa mnogim duhovnicima na Svetoj Gori o ovom problemu, ali se ispostavilo da niko od njih nije bio u stanju da mi pomogne. Pitanje je da li neko i može biti duhovnik ako zastupa pogrešno razumevanje ljudske ličnosti. Niko od njih nije smatrao da je potrebno preispitati suštinu monaštva. Shvatio sam da sam u tom poslu usamljen i da ću morati sam da potražim odgovor na svoje nedoumice. I to je bio začetak moje buduće doktorske teze.

Knežević se prisetio i vremena kada je nastao film "Vidimo se u čitulji.

- Vojislav Tufegdžić i ja smo odlučili da pišemo knjigu o kriminalu u Beogradu devedesetih. Onda sam ja otišao kod Verana Matića da ga pitam da li bi hteo da nam bude izdavač, što je on odmah prihvatio. Imao je, međutim, jedan uslov - da istovremeno napravimo i film. Oduvek sam želeo da se, pored književnosti, bavim i filmom, tako da sam tu ideju prihvatio sa velikom radošću. Dobili smo snimatelja i odmah se dali na posao.

- Bilo bi nemoguće razgovarati sa njima da nisam prethodno već tri i po godine pisao o toj temi i da ih nisam dobro upoznao. To je bio preduslov da se o snimanju uopšte razgovara. Povrh toga, to je vreme rata, sankcija, nezamislive inflacije, bednih plata, vreme privatnih banaka koje su opljačkale ionako osiromašeni narod. Prirodno je da čovek ustane protiv takvog ponižavajućeg stanja, samo je pitanje koji će oblik dobiti njegova pobuna. Oni koji bez pobune prihvataju da im se uskrati najosnovnije dostojanstvo u rečniku mlađe generacije kriminalaca označeni su kao "obični smrtnici". A šta je suprotno "običnom smrtniku"? Postati besmrtnik. Status besmrtnika se najpre može osvojiti slavom. I zato ovi "besmrtnici" često govore o bavljenju kriminalom kao o estradi. Kada bih nekog od njih pitao o izvesnom kolegi koji je uspešan u svetu kriminala, ali nije eksponiran u medijima, rekli bi mi da je on ozbiljan igrač, ali da, nažalost, nije na estradi. S druge strane, bilo je i onih koji su - poput Gorana Vukovića - imali neke svoje interese da prihvate da govore.

(Kurir)

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".