Bore se protiv jakih struja, niskih temperatura, loše vidljivosti pod vodom. Ne biraju uslove, niti zadatak, već zadatak bira njih, a oni najzahtevniji bezbednosni na domaćim vodama poveravaju se njima - Ronilačkoj jedinici Žandarmerije MUP Srbije. Baza im je u Beogradu. Specijalna jedinica jedina je u državi, ujedno i najveća u regionu. Ne postoji reka u Srbiji u kojoj nisu bili u akciji. U jednoj takvoj, bili su i reporteri "Novosti".

Iako najviše posla imaju tokom letnjih meseci, dok traje sezona kupanja, ronioci Žandarmerije od kraja prošle godine svakodnevno su u potrazi za mladim Splićaninom Matejem Perišem, koji je nestao u noći između 30. i 31. decembra. Pretpostavlja se da je mladić kobne noći ušao u ledenu Savu i od tada mu se gubi svaki trag. Prema rečima potpukovnika Bojana Škrbića, zamenika komandira Ronilačke jedinice Žandarmerije, svakog dana su u Savi i Dunavu, kada su temperature vode između dva i četiri stepena.

- Otkako je Ronilačka jedinica angažovana na slučaju nestalog hrvatskog državljanina, svakog dana smo na terenu i svakog dana pretražujemo levu i desnu obalu i Save i Dunava - objašnjava nam potpukovnik Škrbić. - Nema pravila koliko ćemo sati raditi u toku dana, kod reka je problematično to što one ne stoje i nikad se sa sigurnošću ne može znati šta se desilo. U poslednjih mesec dana smo na Dunavu površinski prešli između 60 i 70 kilometara. Dunav je numerisan, tačno se zna dokle je koji kilometar i po tome se orijentišemo. Prilazimo bliže obali, onda vršimo vizuelnu pretragu. Često angažujemo i sonar, uređaj pomoću kog vidimo predmete na dnu, i ako primetimo nešto što liči na telo, onda zaranjamo. Međutim, dešava se da sonar pokaže drugačiju sliku, pa kada zaronimo, ispostavi se da je na dnu drvo ili balvan.

Foto: Dragan Milovanović

 

 

Škrbić kaže da u ovom trenutku druga po veličini evropska reka Dunav "ide" kod nas oko pet kilometara na čas. Slična struja je i u Savi. Naši sagovornici, među kojima je i iskusni ronilac LJubomir Ćirić, koji je u ovoj jedinici 15 godina, kažu da bi osoba koja pri takvim uslovima ušla u reku u roku od nekoliko minuta dobila hipotermiju, pogotovo ako bi čovek u vodu ušao obučen. Ističu i činjenicu da voda 25 odsto brže rashlađuje telo od vazduha. U ronjenju sve mora da bude sistematski, postupno i precizno, jer prostora za grešku - nema!

U to smo se uverili kada smo se spremali da sa ekipom ronilaca u kojoj su, pored Ćirića, i Zoran Janković, Dejan Kitanović, Nikola Jovanović i Srđan Stanojević krenemo na Dunav nizvodno od Pančevačkog mosta. Tim koji ide na teren uvek broji šest ili sedam ronilaca, u ekipi je vođa ronjenja, koji je tzv. rukovodilac akcije, radni ronilac, koji zaranja i ide na dno, rezervni ronilac, koji je u odelu, ali bez maske, sa asistentom, spreman za zaron. Svaki član ekipe obučen je za svaku od ovih "uloga".

Foto: Dragan Milovanović

 

 

Kada se obuče podvodno odelo, oko struka se veže "životno uže", kog na čamcu drži asistent. Kroz taj kanap je sproveden kabl za komunikaciju, pomoću kog ekipa na površini zna gde je ronilac, jer je u vodi loša vidljivost, kako bi rezervni ronilac iz čamca mogao da pronađe kolegu. Ako se veza prekine, oni imaju signale i prepoznaju kad završe posao, kad treba pomoć... To uže se uvek koristi. Ronioci koriste tzv. suva odela, tako da su, kada izađu iz vode, potpuno suvi... voda im jedino "dotakla" dlanove i deo kose. Ventili na odelu služe da se vazduh upumpa unutra, kako bi im bilo toplije.

- Od vremena, dubine, temperature, zahtevnosti posla zavisi koliko će ronilac biti pod vodom - kaže vođa našeg tima LJubomir Ćirić. Sve varira od zadatka do zadatka i od ronioca do ronioca. Što je voda dublja, troši se više vazduha. Što je jača struja čovek se brže zamara, samim tim troši više vazduha. Ako je fizički rad zahtevniji, ronilac brže diše, kao kad osoba trči. Na terenu se sve to procenjuje, pa se i na osnovu toga određuje dužina zarona.

Dunav je, uverili smo se, na oko dva kilometra nizvodno od Pančevačkog mosta veoma brz, mutan i nezahvalan i za plovidbu, a kamoli za ronjenje.

Foto: Dragan Milovanović

 

 

- Pretražujemo levu obalu Dunava, to je potez na kom reka nanosi veliku količinu granja i panjeva, sve ono što dođe iz Save u Dunav završi u tom delu. Ako bi neko telo isplivalo na površinu, ovo je jedno od mesta na kojem bi moglo da se nađe. Takvih mesta je mnogo nizvodno. Glavna nam je pretraga sonarom, pošto je vodostaj opao. Najveći akcenat stavljamo na naredne dane gde ćemo, poput prethodnih 15, površinski tragati, spuštati se nizvodno, gledati svako mesto sa leve i desne strane gde su naneti granje, smeće... to su mesta na kojima može i telo da se zadrži, što nas je naučilo dosadašnje iskustvo. Dajemo sve od sebe, istim tempom i intenzitetom nastavljamo potragu za mladim Splićaninom.

Najteži delovi ronilačkog posla su loša vidljivost i to što se ne bira ni vreme ni mesto intervencije. Ronioci ne nose lampe na čelu već pipaju po dnu i tako traže tela ili predmete. NJihov alat je nož, za presecanje nekog kanapa ako se upetlja u, recimo, ribarsku mrežu. Tu je i sečica za prekidanje neke sajle i sve su to pomoćna sredstva za ličnu bezbednost.

Akcije su veoma stresne i nepredvidive, pogotovo ako se traga za decom koja su se upala u vodu. Koliko god dugo radili, ronioci naše Žandarmerije kažu da nisu od kamena i da ih uvek potresu dramatične scene kada izvuku telo na obalu.

Foto: Dragan Milovanović

 

 

- Posao nije lak, ali je na neki način human. Porodica utopljenika, u svom bolu i očaju prilazi i grli nas... zahvali se. Tek tada nam bude jasno koliko im znači što smo pronašli i izvukli telo najmilijeg, kog će moći dostojno da sahrane - kaže nam Nikola Jovanović, dok skida odelo posle zaranjanja u ledeni Dunav.

Osim utopljenika, na dnu traže i predmete kojima su izvršena krivična dela:

- Ako imamo tačnu lokaciju gde je predmet, u 99 odsto slučajeva ga pronađemo - navodi LJubomir Ćirić. - Kada je automobil na dnu reke, imamo "padobrane", koje kačimo na osovine točkova i vozilo izvlačimo na površinu. Duvamo vazduh u te padobrane i podižemo ih na površinu reke. To je veoma komplikovana akcija, pogotovo pod vodom gde je nulta vidljivost. Zamislite ronioca koji ulazi u vodu i sam obavlja te radnje koje su neophodne da se auto podigne na površinu i kasnije zakači za dizalicu.

Naši sagovornici kažu da ih je za posao ronioca opredelila ljubav prema vodi, plivanju, a ističu da u ovoj elitnoj i veoma popularnoj jedinici vlada dobra atmosfera, odlični međuljudski odnosi, savršena organizacija. Treniraju svakog dana, u svojoj bazi kod Mosta na Adi. Dan obavezno počinje nekom fizičkom aktivnošću - trčanjem, teretanom. Dežuraju neprestano.

(Novosti)

Za još vesti zapratite nas na našoj zvaničnoj Fejsbuk stranici - budimo "na ti".

Nova dimenzija novosti, vaš "Nportal.rs".